Ko bi sjekao drvo, morao je prvo da ga umilostivi i ubijedi da pođe s njim. Na drvo se bacala šaka žita, izgovarala se molitva ili neka druga obredna forma i tek tada bi odrasli muškarci, sa tri udarca sjekirom, obarali mlado stablo i nježno ga nosili, na sankama ili na rukama, do kuće.
Ko danas slavi Badnji dan, a sutra Božić, neka mu je na zdravlje i veselje. Sve neka ide na bolje. Kuće su u toku posta pred Božić pospremljene da sve sija, a najstariji običaji zadržali su se u selima kod poljoprivrednika. Na Badnje veče večera je posna, a na Božić stižu na sto najukusnija jela, prase, pečeno na različite načine, guska ili ćurka, kolači svih vrsta, voće, naročito jabuke.
Doći će i gosti, kako je red, nekad i preko snjegova i iz drugih sela ili gradova, jer porodica se okuplja, to je ta svjetlost zajedničkog praznika koja okuplja i one odavno zaposlene van poljoprivrede, čak i u inostranstvu. Uživat će cijelo domaćinstvo u starim običajima, pričat će se zaboravljene priče uz dobro vino i svježe domaće slatkiše. A u uglu jedan gost šuti ali obavezno prisustvuje: ukrašeno drvo, bor, jela, smreka, ili, u zavisnosti od kraja i običaja, nešto sasvim drugo, obavezno zimzeleno, radi napretka, radosti i zdravlja.
Jer, kako su iglice zimzelenog drveta ostale vjerne svojim granama i nisu ih napustile kad je ljeto prošlo, takvi i mi ljudi treba da budemo, vjerni i po zimi i kad je ljeto onima koje volimo, objašnjavaju bolje upućeni.
Odakle taj običaj da gozbi za najveći praznik u zimskoj sezoni (bukvalno i stvarno) prisustvuje drvo? Neizostavno je važno, ne mogu da ga zamijene razni "aranžmani" ili, daleko bilo, plastična imitacija. Treba da bude pravo, sa iglicama koje sijaju i mirišu na smolu dajući čitavom okupljanju svečanu atmosferu. Može da bude ukrašeno po želji, ali mora da se nabavi blagovremeno i smjesti na dobro vidljivo mjesto. Mora, ukratko, da se vidi kako je domaćin ranom zorom, možda i po snijegu, otišao da nabavi drvo na pijaci ili, u stara vremena, posiječe u šumi.
Kult drveta kao počasnog gosta na proslavi veoma je star, tako da ni etnolozi ne mogu da mu uđu u trag, a postoji kod svih naroda koji u svom okruženju imaju bilo kakvo drveće. Negdje palma, negdje maslina, lovor, u hladnijem dijelu svijeta zimzelene forme, naročito jela i neke vrste borova koji u ovom dijelu godine stižu u domove u gradovima, a naročito u selima.
Prema drvetu se postupalo sa najvećim poštovanjem. Ko bi sjekao drvo, morao je prvo da ga umilostivi i ubijedi da pođe s njim. Na drvo se bacala šaka žita, izgovarala se molitva ili neka druga obredna forma i tek tada bi odrasli muškarci, sa tri udarca sjekirom, obarali mlado stablo i nježno ga nosili, na sankama ili na rukama, do kuće. Tamo bi ih ukućani dočekali baš kao da dovode gosta, a obično bi izišli cijeloj ekipi u susret na kapiju ili ispred nje. Drvo bi bilo smješteno u blizini trpeze, na počasnom mjestu, ukrašeno plodovima (pravim) i vunom, koju su tek kasnije zamijenili "kupovni" ukrasi.
Top 10 ideja - kako iskoristiti Božićno drvo nakon praznika?
Do tada su poljoprivredne porodice pravile ukrase u domaćoj režiji, tokom dugih zimskih večeri, u okviru priprema za praznik. Sve što se u kući napravi za ukras koji ide na jelku, dobrodošlo je. Od hartije, slame, kukuruzne ljuštike, čokanjica i tikvica siromašnije porodice su pravile zvjezdice, anđele, girlande, da bi tek mnogo kasnije, u drugoj polovini dvadesetog vijeka, ukrasi "iz radnje" postali potpuno dostupni i nastavili do danas da se takmiče u sjaju i svjetlucanju.
Poslije, kad praznik prođe i zimzelen počne da gubi iglice u zatvorenom prostoru, ukrasi idu nazad u kutije, a drvo u peć - i dalje sa najvećim poštovanjem.
Tagovi
Autorica
Šišmiš ne simbolira samo stravu i užas - nosi i jedan dobar predznak
Od dvora do običnog naroda: Znate li za koga se kaže "sitna boranija"?
Nakon dva mjeseca snažnijeg rasta, cijene agri roba ponovno doživjele pad
Kultno mjesto u selu: Od jedne čaše do kafanskog inventara
