Pčelarstvo

Pčelarstvo

Pčelarstvo je specifična grana ljudske djelatnosti pa su interes i ljubav prema pčelama rašireni u svim dobnim i obrazovnim slojevima društva. Mjesta na kojima se nalaze pčela su obično veliki prirodni predjeli, prvenstveno šume, oranice, voćnjaci, vinogradi, u kojima pčele nalaze potrebne elemente za život i razmnožavanje. Život i prirodno bogatstvo, posebno flora, ovise o insektima, pa tako i o pčelama. Korist koju imamo od pčela zbog oprašivanja biljaka mnogo je veća od one neposredne, proizvodnje meda i drugih pčelinjih proizvoda. Razlozi su izuzetni ekološki uvjeti koji omogućuju život i opstanak brojnom i medonosnom bilju, koje pčelinje zajednice koriste.

Članovi pčelinje zajednice

Pčele radilice

Najbrojniji su članovi pčelinje zajednice. Njihov broj varira od nekoliko hiljada do nekoliko desetaka hiljada. Dugačke su 12 do 13 mm, a teške 0,1 g, tako da ih u jednom kilogramu ima oko 10 000. Stražnje su im noge modificirane za skupljanje peluda. Na nogama su im košarice koje služe za skupljanje peluda, a ne rijetko i propolisa. Imaju dugačko rilce kojima skupljaju nektar i spremaju ga u medni mjehur. Po dolasku u košnicu predaju ga kućnim pčelama koje ga prenose do saća sa zalihama hrane ili ga odmah iskoriste za vlastite potrebe. Radilice imaju zakržljale ovarije, koji su u normalnim okolnostima cijeli život izvan funkcije. Ovariji se aktiviraju jedino u slučaju nestanka matice kada počinju polagati neoplođena jaja. Naoružane su žaokom koja je slična udici. Prvenstveno žaoku koriste u slučaju opasnosti ili kada je ugrožena pčelinja zajednica. Pčele radilice razvijaju se iz oplođenih jaja, koje matica snese u radiličko saće. Njihov životni vijek je oko 30 dana, ali u povoljnim uvjetima mogu doživjeti i do 40 ili 45 dana. Njihove uloge variraju ovisno o starosti. Tako radilice od 4.-tog do 6.-tog dana čiste košnice od otpadaka, poliraju saće, saniraju štete od voskova moljca i slično. Od 7.-mog do 13.-tog dana njeguju i hrane leglo. Od 14.-tog do 19.-tog luče vosak, grade saće, čuvaju ulaz u košnicu i orijentišu se u prirodi. Nakon 20.-tog dana postaju skupljačice.

Matica

Ono što razlikuje maticu od pčele radilice je dužina zatka koja je veća kod matica, ali opet duljina ovisi o tome da li matica nese jaja aktivno ili je u fazi mirovanja, i da li je oplođena ili još nije. Duljina tijela matice je od 18 do 20 mm. Maticama su stražnje noge duže i veće nego kod radilica, ali nemaju košarice za skupljanje peluda jer to u svom životu nikad ni ne rade. Rilce im je kraće, tako da u nuždi mogu uzimati hranu unutar košnice, ali ne i nektar sa cvjetova. U normalnim uvjetima radilice ih hrane matičnom mliječi što im omogućava da nesu više jaja. Također, matice imaju žaoku, ali u pravilu koriste je za vlastite sukobe unutar košnice. Matice, kao i radilice, razvijaju se iz oplođenih jaja. Maksimalna dužina života matice je 5 godina, a u komercijalnom pčelarenju preporučava se da se matice ne drže duže od dvije godine.

Trutovi

Trutovi su jedini muški članovi pčelinje zajednice. Dužina tijela im je oko 15 mm, pa su duži od radilica, ali kraći od matica. Let im je sporiji i bučniji, pa se vrlo lahko razlikuju od radilica. Ticala su im duža, a na nogama nemaju košarice. Medni mjehur im je  manji nego kod radilica jer grabe samo za vlastite potrebe. Nemaju žaoku, a imaju razvijene muške spolne organe. Trutovi se razvijaju partenogenetski iz neoplođenih jaja kao haploidne jedinke. Njihove ćelije imaju 16 hromosoma, za razliku od radilica i matica, koji imaju 32 hromosoma. Razvoj u leglu im traje 24 dana (kod matica traje 16 a kod radilica 21 dan). Nakon 20-tog dana spolno sazrijevaju, a prosječno žive 50 dana. Na jesen s prvim hladnoćama pčele prestaju hraniti trutove i izbacuju ih iz košnice i oni tada ugibaju od glavi. Osnovna uloga im je razmnožavanje tj. parenje s maticom. Osim toga, svojom prisutnošću u košnici potiču radilice na intenzivniji rad, griju leglo, pomažu pri regulaciji vlažnosti unutar košnice, štite maticu i pospješuju genetsku raznolikost.

Razmnožavanje i embrionalni razvoj pčela

Razmnožavanje pčelinjih društava vrši se rojenjem. Rojenje je dijeljenje pčelinjeg društva na dva dijela. Pri tome jedan dio pčela s maticom odlazi potražiti novi stan (leglo), a drugi dio pčela, s novoproizvedenom maticom, ostaje u starom stanu (leglu). Matica ima najvažniju ulogu u pčelinjoj zajednici. Ona je majka svih pčela u zajednici i na potomke prenosi svojstva poput mirnoće ili agresivnosti, sklonosti rojenju, otpornosti, radne osobine i vanjska obilježja. Ovisnost moći pčelinje zajednice zavisi o matici. Matica leže jaja iz kojih se razvijaju svi članovi pčelinjeg društva. Jakost pčelinje zajednice zavisi o dnevnom kapacitetu nešenja jaja. Tako ako matica dnevno snese 1000 jaja, pčelinja zajednica težit će 3,6 kg, ako snese dnevno 1500 jaja, pčelinja zajednica će težiti 5,2 kg, a ako snese 2000 jaja težiti će 7,2 kg. Na broj snesenih jaja osim kvaliteta matice utječu još ekološki uvjeti i stanje ćelija saća u koje matice nese jaja. Rojenje počinje u proljeće kada je pčelinja zajednica na vrhuncu. Početak razmnožavanja u košnici možemo smatrati razvijanje trutovskog legla. Kada pčelinje društvo dođe u rojidbeno stanje pčele počinju na krajevima saća izvlačiti matičnjake kojih u pčelinjem društvu može biti oko 10 do 20. Matica potom postepeno zaleže matičnjake. Kada se izlegne veliki broj mladih pčela u košnici se akumulira velika količina energije i košnica postane tijesna. Pri samom rojenju većinom stara matica izlazi s dijelom zajednice i smješta se na neko prikladno mjesto u prirodi, većinom grana ili grmlje. Pri tome pčele u izvidnici traže novi stan (leglo) pčelama u rojenju, a na pčelaru je da ih strese s grane i stavi u novu košnicu. Prilikom toga u košnici odakle su pčele otišle leže se veliki broj novih pčela jer je prije rojenja matica zalegla veliki broj jaja. Konačno u društvu sazrijevaju i ležu se nove matice. Prva matica ubija ostale ne izležene matice i postaje jedina u pčelinjem društvu. Nakon polaganja jaja u šesterougaone saće počinje embrionalni razvoj pčela. Matica kreće nesti jaja 2 do 4 dana nakon oplodnje. Matice nesu oplođena i neoplođena jaja. Iz oplođenih jaja razvijaju se ženski članovi društva, radilice i matica, a iz neoplođenih trutovi. Trutovi zbog toga imaju haploidan broj hromosoma koji kod pčela iznosi 16. Matice i radilice imaju diploidan broj hromosoma, 32. Sam akt nesenja jaja matice traje 9 do 12 sekundi. Nakon nesenja počinje embrionalni razvoj i razvoj pčela, a sama dužina razvoja zavisi o tome hoće li ličinka biti trut, radilica ili matica. Razvoj pčela u saću odvija se u četiri faze, a to su: jaje, savijena ličinka, ispružena ličinka i kukuljica, nakon čega se izleže potpuno razvijena pčela. Razvoj trutova traje najduže i ukupno traje 24 dana. Razvoj radilica traje 21 dan, a matica 16 dana. Matice i radilice se razvijaju iz oplođenih jaja, pa je hranidba osnovni faktor koji utvrđuje koja će se ličinka pretvoriti u radilicu, a koja u maticu. Hranidba oplođenih jaja u prva tri dana je ista, pa se jaja hrane matičnom mliječi. Nakon trećeg dana ličinke koje će postati matice nastavljaju se hraniti matičnom mliječi koja je izrazito bogata proteinima, dok se ličinke radilica prebacivaju na hranidbu medom i peludi.

Životni ciklus pčelinje zajednice

Pčelinja zajednica je jedinstven makroorganizam koji savršeno funkcioniše, a pojedine pčele funkcionišu poput tjelesnih ćelija tog složenog bića. Svaka pčela bez pčelinje zajednice u kratkom roku ugiba. Biološki ciklus zajednice zavisi o klimatskim uvjetima u kojima pčele žive. U umjerenim klimatskim uvjetima priprema za zimu počinje već u vrijeme ljetne paše kada pčele instinktivno počinju skupljati veće količine hrane. Nakon posljednje paše pčele počinju izbacivati trutove iz košnice, kako bi nepovoljno razdoblje zajednica preživjela sa što manje nekorisnih članova. Pčele na jesen počinju unositi u košnicu veće količine propolisa, kojim nastoje začepit svaki otvor koji se eventualno pojavio na stijenkama  košnice. Pčele su tokom evolucije razvile jedinstven mehanizam za održavanje tjelesne temperature tokom dugih i hladnih dana, a to je stvaranje pčelinjeg klupka. Vanjska temperatura pri kojoj pčele ulaze u klupko zavisi o snazi pčelinje zajednice. Tako jako pčelinje zajednice tvore klupko pri 7°C, srednje jake pri 10°C, a slabe već na 13°C. klupko se formira tako da jednim dijelom zahvati i okvire s medom. U toplinskom centru klupka pčele održavaju temperaturu od 28 do 32°C, s čime se potiče matica na nesenje jaja. Klupko se pomiče prema zalihama meda, najprije prema gore a zatim prema jednoj od strana, tokom zimovanja, pčelinje zajednice mogu pojesti od 20 do 25kg hrane. U uvjetima kada se poveća temperatura, matice počnu nesti i više jaja. Tako zatopljenjem u prirodi, nesenje se intenzivira, a ubrzo nakon pojave prvih proljetnih paša, postupno dolazi do sve većeg odumiranja starih pčela i njihove zamjene mladim pčelama. Nakon smjene generacije, dolazi do ubrzanog razvoja zajednice. Sve veći broj kućnih mladih pčela počisti sve dijelove košnice, matice zanesu svu raspoloživu površinu saća, a pčele skupljačice unesu u košnicu sve više peluda i nektara. Kada košnica postane pretijesna za brojnu populaciju matica zanese nekoliko desetaka matičnjaka i zajednica se priprema na rojenje. Stara matica zajedno s većinom pčela letačica izliječe iz košnice i prihvati se za granu obližnjeg grma ili stabla, a za nju se prihvate sve pčele koje su izletjele iz košnice. Ta se pojava naziva rojenje. Roj ostaje na grani dok pčele izvidnice ne pronađu za njega adekvatno mjesto. Na pčelaru je da takve rojeve spasi i vrati u košnicu. Za vrijeme rojenja, ostatak zajednice u košnici sadržava mlade pčele koje imaju vremena za sazrijevanje u skupljačice. Osim toga, iz okvira izlaze nove mlade pčele, a uskoro izađe i prva matica koja instinktivno počinje ubijati sve ostale matice u matičnjacima. Ako se dogodi da više matica izađe iz matičnjaka, one se međusobno obračunaju tako da vrlo brzo u zajednici preostane samo jedna od njih. Matica odlazi na oplodnju, spari se s desetak trutova, vrati se u košnicu i za nekoliko dana počinje nesti jaja. Pčele u košnici tvore svoje gnijezdo koje se sastoji od više redova saća. Obično gnijezdo ima jedan ulaz (leto) koji pčele brane. Osnovni gradivni materijal koje pčele koriste je vosak, a pomoćni je propolis. Vosak je proizvod voskovnih žlijezda pčela radilica i koristi se za izgradnju pčelinjeg stana (saća). Propolis je materijal sličan smoli, kojeg pčele skupljaju s pupova raznih biljaka, a koristi se za sljepljivanje pukotina, smanjenje otvora leta, izolaciju tijela u raspadanju i sl. u pčelinjem gnijezdu razlikujemo nekoliko vrsta saća. Najbrojnije su  radiličke ćelije iz kojih se legu pčele radilice, zatim trutovske ćelije, medne ćelije i matičnjake.

Košnica

Košnica predstavlja stan (leglo) za pčelinju zajednicu i trebala bi pčelinjem društvu omogućiti spremanje hrane, razmnožavanje, zaštitu, prezimljavanje, i nesmetano odvijanje svih drugih radnji. S druge strane, savremena košnica treba omogućiti i pčelaru lakše obavljanje svih poslova oko pčelinje zajednice. Prve košnice pronađene su u Egiptu gdje su se pčele uzgajale u glinenim košnicama. Nakon toga pčele su se počele uzgajati u panjevima i dupljama drveća. Tek nakon 1850-te godine postavljeni su prvi temelji modernom pčelarstvu. U tome periodu i u 20-tom stoljeću počinje razvoj modernih košnica. Košnice se danas mogu podijeliti u dvije velike skupine: košnice s nepokretnim i košnice s pokretnim saćem. Košnice s nepokretnim saćem se nalaze sve rjeđe. To su primitivne košnice napravljene od pletenog pruća, slame, vinove loze i s vanjske strane obložene smjesom pepela, goveđe balege s pljevom, ilovačom i sličnim materijalom. Tu ubrajamo zavisno od materijala od kojeg su napravljene zvonare, pletare, dubine, daščare, vrškare i druge. Današnje moderno pčelarstvo bazira se na košnicama sa pokretnim saćem. One se baziraju na satonošama. Satonoše su drvene letvice širine 38 mm koje s donje strane imaju nabore na koje pčele počinju graditi saće.

Pčelarski pribor i alati

Pčelarski pribor i alate možemo grupisati prema poslovima koji se s njima obavljaju. Tako razlikujemo :

  • Pribor i alat za rad s pčelama : dimilica, kapa, pčelarsko odijelo, metlica, rukavice
  • Pribor i alat za umetanje satnih osnova: bušilica za okvire, kotačić za utapanje žice u satnu osnovu, transformator
  • Pribor i alat za oduzimanje meda: bježalica, aparat za ispuhivanje pčela, vilica ili nož za otklanjanje saća, vrcaljka, sito za med, posude za skupljanje meda
  • Pribor i alat za topljenje i cijeđenje voska: sunčani i parni topionik

Pčelinji proizvodi

Smatra se da je med prvi pčelinji proizvod koji je čovjek koristio. Med je bio korišten u kozmetici još od antičkog doba. Osim kozmetike korišten je kao hrana, a korisio se i u medicinske svrhe. Danas osim meda od pčela dobivamo propolis, vosak, matičnu mliječ, pčelinji otrov i pelud.

Med

Med je kristaliziran, viskozni proizvod guste konzistencije i slatkog okusa što ga medonosne pčele proizvode od nektara medonosnih biljaka ili sekreta koji potječe od živih dijelova biljaka (četinjače, lisnjače). S obzirom na izvor dijelimo ga na cvjetni med i medljikovac. Cvjetni med se dijeli s obzirom na vrstu biljaka od kojih je dobiven, pa tako na ovom prostoru susrećemo bagremov med, kestenov, lipov, suncokretov, kaduljin i med od uljane repice. Svaka vrsta spomenutog meda razlikuje se po okusu, boji i drugim svojstvima. Medljika se dijeli također na medljiku s bjelogorice koja je zagasite boje i medljika s crnogorice koja je tamnosmeđe poje, poznata kao medun. Na kvalitet meda značajno utječu slijedeća fizikalno-hemijska svojstva poput: elektroprovodljivosti, optičkih svojstava, stepena kristalizacije, higroskopnosti, koeficijenta refrakcije, specifične težine, relativne gustoće i viskoziteta. Osnovu hemijskog sastava meda čine ugljikohidrati koji čine 95 do 99% suhe tvari meda. Od ugljikohidrata u medu nalazimo monosaharide (fruktoza i glukoza), disaharide (maltoza, izomaltoza, saharoza i drugo) i oligosaharide (erloza, panoza i drugo). Voda je nakon ugljikohidrata drugi najzastupljeniji sastojak meda, a u medu je može biti od 15 do 23%. Pčelinji med sadrži i organske kiseline od kojih su najčešće mravlja kiselina, oksalna, jantarna, limunska, vinska, mliječna i mnoge druge. Osim navedenog u medu nalazimo bjelančevine (0-1,67%), vitamine, minerale i enzime. Dokazana su brojna medicinska svojstva meda. Tako se pokazalo da med utječe na sekreciju i motoriku želudca i crijeva pa se koristi u liječenju gastritisa ili ulcusa. Svakodnevna konzumacija meda od 120 g tokom 20 dana smanjuje holesterol za 20% i povećava fagocitnu aktivnost leukocita za 7%. Redovnom konzumacijom meda poboljšava se krvna slika zbog sadržaja željeza, mangana, bakra i kobalta.

Matična mliječ

Stvara se u mliječnoj žlijezdi pčela radilica, a proizvod je samo mlade pčele radilice u prvih 14 dana. Gusta je poput vrhnja, kiselkastog okusa i pomalo trpka. Mliječ od svih pčelinjih proizvoda ima najveći udio bjelančevina. Koristi se u kozmetici u različitim kremama. Pokazalo se da ima pozitivno djelovanje na zdravlje ljudi. Ima baktericidno djelovanje, djeluje protiv starenja pa se preporučuje ljudima koji su pod stresom i pod velikim psihičkim naporima.   

Propolis

Propolis je tekućina tamnozelene do smeđecrvene boje. Hemijski sastav mu je raznolik i najviše sadrži biljne smole i balzama, aromatičnih i eteričnih ulja, voska i peludi. Ima antiseptička, bakteriostatična, anestetična i antitoksična svojstava. Dobar je biostimulator, jer aktivira specifična antitijela u organizmu. U narodnoj medicini koristi se za liječenje gnojnih rana, opekotina, žuljeva, ogrebotina i upala. Upotrebljava se i za lakiranje drvenih predmeta.

Vosak

Vosak miriše po medu biljaka s kojih je sabran. Rastopljen miriše jače nego krut. Dužim stajanjem miris se gubi. Po boji vosak je žut, ali u svim nijansama. Pčelinji se vosak sastoji od masnih kiselina, estera, viših alkohola i ugljikohidrata s velikom molekulskom težinom. Tačka topljenja je između 56 i 64 °C. Upotreba vosaka je višestruka. Najviše se prerađuje u satne osnove. Za satne osnove odabire se samo najbolji vosak bez primjesa. Velike količine se koriste za izradu svijeća. U industrijskoj preradi bijeli vosak se koristi u kozmetičkoj i farmakološkoj industriji. Koristi se i u tekstilnoj, prehrambenoj, kožarskoj i elektroindustriji. Koristi se još u zubarstvu, slikarstvu i u konzervatorske svrhe.

Pelud

Peludna zrnca različitih vrsta biljaka imaju određene veličine, oblik i boju. U većini slučajeva veličine su od 0,015 do 0,050 mm, a u malom broju slučajeva od 0,15 do 0,20 mm. Po boji se može razlikovati od koje biljke potječe. Tako peludna zrnca maline su bijele boje, jabuke svijetložuti, suncokreta zlatnožuti, smeđi s bijele djeteline, žuto zeleni s hrasta. Pelud u svom hemijskom sastavu ima 9,5 do 12% vode, 20 do 28% bjelančevina, 1,8 do 9,6% masti, ugljikohidrata od 13 do 38%, minerala 1,8 do 7,6%, i celuloze 26 do 57%. Osim toga sadrži vitamine iz B skupine, vitamin C kao i vitamine E i D. Pelud ljekovito djeluje protiv anemije, povećava razinu hemoglobina u krvi, normalizuje rad probave, poboljšava apetit i radnu sposobnost i snižava krvni pritisak. Pelud u kombinaciji s medom se koristi u liječenju bolesti želudca i crijeva. 

Pčelinji otrov

Proizvode ga pčele radilice i matica. Njih sintetiziraju dvije otrovne žlijezde i skladište u otrovni mjehur. Njegova biološka namjena je u obrani pčelinje zajednice. To je gusta opalescirajuća tekućina gorka i kiselkastog okusa i specifičnog mirisa. Danas se koristi u kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji. Također koristi se i u medicinske svrhe u liječenju artritisa, hronične boli, multiple skleroze, i u veterinarske svrhe. 

Bolesti pčela

Kao i sve žive čestice, tako i pčele mogu oboliti od raznih bolesti. Bolesti pčela možemo podijeliti na zarazne bolesti, nezarazne bolesti i štetnike u košnicama. Najčešće virusne bolesti koje napadaju pčele su vrećasto leglo i paraliza pčela. Od bakterijskih bolesti javlja se američka gnjiloća, europska gnjiloća, kiselo leglo, lažna gnjiloća pčelinjeg legla. Plijesni izazivaju kod pčela bolesti poput vapnenastog legla ili kamenitog legla. Od parazitnih bolesti najučestalije su nozemoza, akaroza i varooza. Upravo je varooza najteža i najraširenija bolest pčela koja u posljednje vrijeme izaziva velike probleme pčelarima. To je invazivna bolest odraslih pčela koju uzrokuje grinja Varooa jakobsoni. Bolest se širi od zajednice do zajednice trutovima koji mogu odletjeti, a u nove krajeve se širi rojevima, selenjem pčela na pašu, prodajom matica i drugim prometom pčela. Liječenje bolesti treba provoditi prije nego se primijeti slabljenje zajednice. Za suzbijanje varoe upotrebljavaju se fizičke i biološke metode, kao i lijekovi. Od nezaraznih bolesti najčešće se javljaju različita otrovanja pčela. Tko se pčele mogu otrovati medljikom, nektarom, peludom, kuhinjskom soli i različitim insekticidima ili preparatima na bazi arsena, barija ili fosfora. Štetnici u košnicama mogu biti pripadnici različitih životinjskim vrsta. Oni oštećuju saće i ličinke, neki napadaju odrasle pčele, a neki uzimaju med. To su prvenstveno veliki voskov moljac, pčelomorac, leptir mrtvačka glava, mravi, miševi, ose, stršljenovi, pčelinja uš, ličinke nekih muha i druge.

Literatura :

  • Z. Tucak i sur. – Pčelarstvo (Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2004)
  • Z. Laktić i D. Šekulja – Suvremeno pčelarstvo (Nakladni zavod globus, Zagreb, 2008)

 

Vrste i rase pčela

Pčele u zoološkoj sistematici pripadaju u najbrojniju skupinu životinjskog carstva – člankonošce (Arthropoda). Pčela medarica ili domaća pčela pripada razredu kukaca ili Insecta, redu opnokrilaca ili Hymenoptera, familiji pčele ili Apidae, rodu Apis i vrsti Apis Mellifica L. još u kamenom dobu čovjek se specijalizovao za lov pčela, tražio ih je u šupljinama drveća i kamenja, gdje su boravile. Pčele je uništavao, a oduzimao im med i vosak. Najstariji historijski zapisi o pčeli potječu još od prije 30 000 godina. Konstruisanjem košnica čovjek ih je privukao sebi i počeo se intenzivno baviti pčelarstvom. Danas se pčele uzgajaju na svim kontinentima, pa se tako kaže da nema kontinenta bez prisustva „najslađeg insekta“.

Rod Apis ima četiri vrste:

APIS DORSATA ili Velika indijska pčela koja je raširena u Indiji, Indoneziji i Maleziji. Radilice ove pčele dva puta su veće od radilica europske pčele. Karakteriše ih nomadski način života

APIS FLOREA F. ili Mala indijska pčela. Domovina ove pčele je Azija, a najrasprostranjenija je u Indiji. Saće gradi na otvorenom, u šumi, u žbunju. Karakteriše ih nomadski način života.

APIS INDICA ili Indijska pčela. Po načinu života srodna je europskoj pčeli i živi u zatvorenim prostorima. Ne stvaraju zalihe hrane u svom prostoru gdje borave jer zbog klimatskih uvjeta hranu mogu skupljati tokom cijele godine.

APIS MELLIFICA L. ili Europsko – afrička medonosna pčela. Ovu vrstu pčela nazivamo i „domaćom pčelom“. Naziv u sebi nosi posebno obilježje ovih pčela, a to je da se uzgajaju u košnicama. Njezine podvrste se dijele na crnu ili tamnu pčelu i žutu pčelu. Od vrste se dijele na rase i sojeve, koji imaju nazive u zavisnosti od podneblja gdje borave. Tako se na temelju toga medonosna pčela dijeli na sjeverno-europsku pčelu (Njemačka), kavkasku sivu pčelu, talijansku pčelu i kranjsku pčelu.

Pčelarstvo @ KLUB

Pravda za pčele! :)

Danas Imotski-09.01.2018.god. stanj...

+6

Malo mita i korupcije uvek dobro do...