Svinjogojstvo

Svinjogojstvo

Svinjogojstvo predstavlja granu stočarstva kojoj je cilj proizvodnja i snabdijevanje tržišta svinjskim mesom i drugim proizvodima. U današnje vrijeme posebna se pažnja posvećuje kvalitetu mesa, a pod tim podrazumijevamo hranjivu vrijednost, mramoriranost i mikrobiološku ispravnost. Udomaćivanje svinja započelo je prije 8 do 10 hiljada godina u područjima Istočne Azije, Zapadne Europe i Mediterana, pa je prilikom tog procesa došlo je do značajnih promjena u morfologiji tijela svinja. Postupnim procesom domestikacije dobili smo pasmine, koje 70% svoje mišićne mase pohranjuju u stražnjem dijelu svoga tijela, koji je u današnjoj proizvodnji ekonomski najznačajniji. Upravo se tom činjenicom vidi najveća razlika između današnjih i divljih pasmina, koje su 70% mišićne mase sadržavale u prednjem dijelu trupa. Svinje potječu od dva izvorna oblika: sus vitatus ili azijska divlja svinja i sus scrofa ferus ili europska divlja svinja od koje potječu sve današnje primitivne europske pasmine. Pasmine svinja možemo podijeliti prema različitim svojstvima, ali najčešće su podjele prema proizvodnom tipu i stepenu oplemenjivanja. Svinje prema proizvodnom tipu dijelimo na masni tip, mesno – masni tip i danas najvažniji, mesni tip. Podjela prema stepenu oplemenjivanja dijeli svinje u primitivne (šiška, mangulica, turopoljska svinja i dr.), prijelazne (berkšir, crna slavonska svinja) i plemenite pasmine (veliki jorkšir, landrasi, pietren, durok, hemšir i neke kineske pasmine).

Razmnožavanje svinja

Svinje su najplodnije od svih domaćih životinja, tako da krmače u rasplodu mogu ostati do 8 godina i u tome periodu dati do 20 legala prasadi. U današnjoj intenzivnoj proizvodnji poželjan je što veći broj živo oprasene prasadi, ali i odbijene prasadi po plotkinji u određeno vrijeme. Sposobnost oplodnje očituje se pojavom spolnog nagona ili tjeranja. Pri tome trebamo razlikovati spolnu zrelost i pripusnu zrelost kada ženka može fiziološki podnijeti pripust i graviditet, a to postiže sa 70% tjelesne mase odraslog grla, odnosno 100 – 130 kilograma. Plodnost krmača ovisi o faktorima kao što su individualnost, dob, redni broj legla, tip i pasmina, genetika i dr. Tako je zapaženo da najviše prasadi daju krmače u dobi 3 – 4 godine kada im je plodnost gotovo 100%- tna. S obzirom na broj legala ustanovljeno je da se najveći broj prasadi dobiva u petom leglu. U pogledu tipa i pasmine svinja, krmače mesnog tipa daju veći broj prasadi u leglu, nego krmače masnog tipa. Kod nazimica i mladih nerasta spolna zrelost se pojavljuje u dobi od 5 do 8 mjeseci, a spolni ciklus kod nazimica traje 18 do 21 dan. Karakteriziraju ga promjene na vanjskim i unutrašnjim spolnim organima, koji za cilj imaju pripremiti plotkinju za osjemenjivanje, i bređost. Završno razdoblje spolnog ciklusa naziva se estrus i jedino je u tome razdoblju plotkinja spremna primiti mužjaka, biti osjemenjena i ostati bređa. Estrus nazimica i krmača u pravilu traje od 24 do 72 sata, a ovulacija nastupa u prosjeku 36 do 48 sati nakon početka estrusa i traje oko 6 sati. Danas se kod plemenitih pasmina, koje su prisiljene na tovnu proizvodnju, sve češće javljaju tiha gonjenja. Kako u većini razvijenijih zemalja, najzastupljenija metoda je umjetno osjemenjivanje svinja. Ova metoda ima brojne prednosti jer se ejakulatom jednog nerasta može osjemeniti veliki broj krmača i spriječiti prenošenje zaraznih bolesti. Krmače se osjemenjuju sa sjemenom visoko vrijednih nerastova pa se tako omogućava brže postizanje selekcijskog napretka i moguće je prenošenje sjemena na veće udaljenosti.

Hranidba svinja

Svinje prema razvijenosti probavnog sistema pripadaju u skupinu svastojeda, stoga mogu konzumirati biljnu i životinjsku hranu. Posjeduju jednostavni želudac zbog čega bolje razgrađuju koncentrovana krmiva od voluminoze. U intenzivnim uvjetima proizvodnje koncentrovana krmiva su jedina krmiva koje svinje konzumiraju, dok se u poluintenzivnim i ekstenzivnim uvjetima, osim s koncentratima, hrane i zelenom masom. Krmiva u prehrani svinja se dijele na energetska, bjelančevinasta, mineralna i dodatke. Najčešća energetska krmiva, koja se koriste u hranidbi svinja, su kukuruz, koji je osnova hranidbe svinja i čini 60-80% obroka svih kategorija svinja. Uz kukuruz najčešće žitarice, koje svinje konzumiraju, su ječam, pšenica, raž, sirak i zob. Od bjelančevinastih krmiva pretežno se koriste krmiva biljnog porijekla, a tu je najcjenjenija sojina sačma koja sadrži 40-50% sirovih proteina, a koristi se u prehrani svih kategorija svinja. Uz sojinu sačmu važna bjelančevinasta krmiva su suncokretova sačma, sačma uljane repice, suncokretova pogača, stočni kvasac i riblje brašno. Vrlo često osnovna krmiva ne mogu nadomjestiti mineralnu komponentu, koja je potrebna svinjama, stoga se u obroku koriste i mineralna krmiva. Tu se najčešće koristi stočna kreda, koja predstavlja čisti kalcijev karbonat i sadrži 38 do 40% kalcija. Osim kalcij karbonata koristi se i mono i dikalcij fosfat kao izvor fosfora kao i stočna sol kao izvor natrija i hlora. Uz sva navedena krmiva u intenzivnoj proizvodnji koriste se još i dodaci ili aditivi, a oni predstavljaju hormone, antibiotike, probiotike, antioksidanse, organske kiseline, emulgatore, mirise i sintetičke aminokiseline. Dodavanje vitamina, sintetičkih aminokiselina, mikroelemenata i drugih minerala u obroke odvija se putem premiksa.

Prasad se hrane u početku majčinim mlijekom ili mliječnim zamjenicama, a prirast se povećava upotrebom predstartera, koji je u brašnastom obliku. Nakon odbića koristi se starter i grover, pa tako prasad u uzgoju treba pojesti 1 kg predstartera, 13 kg startera i 23 kg grovera. U tovu svinja, koji se vrši koncentratima, koriste se dvije smjese: ST1 s 16% bjelančevina, koji se koristi u tovu od 25 do 60 kg te ST2 s 14% bjelančevina, a daje se svinjama u tovu od 60 do 100 kg. Najveći prirast tjelesne mase svinje postižu ukoliko konzumiraju smjese ad libitum (po volji) pa je u tom slučaju i najkraće vrijeme trajanja tova, ali je nepoželjna pojava zamašćenje. Hranidba nerasta u rasplodu treba biti kontrolisana jer se nerasti ne smiju utoviti. Hrane se posebnim smjesama, a poželjno je da im se dodaje zob i zelena masa i silaža oko 5 do 8 kg dnevno. Poželjna tjelesna masa je 250 do 300 kg, a za rasplod se počinju koristiti u dobi od 7 do 8 mjeseci ili 120 kg. Hranidba bređih krmača je posebno bitna u kasnim fazama bređosti kada je najveći rast plodova. U ranoj fazi bređosti količina hrane po plotkinji iznosi 2,3 do 2,5 kg dnevno, a u kasnijoj fazi se povećava za 0,5 do 1 kg.

Postupci sa svinjama i sistemi držanja svinja

Intenzivna proizvodnja, osim hranidbe i reprodukcije, zahtijeva i kvalitetan smještaj, i postupanje prema životinjama u skladu s dobrobiti. U svinjogojskoj proizvodnji posebno su osjetljive bređe krmače i prasad pa se njima mora posvetiti najviše pažnje. Bređe krmače i nazimice se prvo nakon oplodnje drže u  krmačarnicima ili nazimarnicima najčešće u manjim skupinama, a tri do pet dana prije prasenja se premještaju u prasilište. Količina hrane, koja se daje bređim krmačama, je od 2 do 2,5 kg dnevno, a varira ovisno o fazi graviditeta. Nakon prasenja, prasad mora posisati kolostrum vlastite majke jer s njim unosi specifična antitijela za izgradnju pasivnog imuniteta. Prasad se odmah nakon prasenja stavljaju pod lampe i u prostoriju koja je ugrijana na temperaturu od 30 do 34 °C jer tek rođena prasad nemaju razvijen termoregulacijski centar. Radi prevencije anemije prasadi se treći dan nakon prasenja daju preparati sa željezom, a sedmog dana se kreće sa predstarterom i starterom. Nakon odbića 21 do 28 dana starosti, prasad odlaze u uzgajališta gdje se uzgaja do mase od 25 kg i hrani starterom i groverom. S 25 kg mase i na kraju uzgoja prasad idu u testnu stanicu gdje se vrši selekcija prasadi  tako da dio muške i ženske prasadi idu za rasplod u nazimarnik, a dio ide za tov u tovilišta. Prasad namijenjena za tov se trebaju razdvajati kako po spolu, tako i po težini. Muška prasad namijenjena za tov kastriraju se već s 14 dana starosti. Tovljenici se drže u skupinama od 10 do 12 tovljenika, ali pri tovu na dubokoj stelji mogu se držati i u skupinama do 50 jedinki. Prema mnogim istraživanjima držanje svinja na dubokoj stelji ima brojne prednosti naspram uzgoja na betonu ili rešetkastom podu. U intenzivnoj proizvodnji, svinje se tove do mase od 105 do 110 kilograma i tov traje oko 100 do 110 dana. Svinje u tovu od 25 do 100 kg žive mase postižu od 700 do 800 g prosječnog dnevnog prirasta. Tov svinja je dobar primjer povezanosti između potrošnje hrane i ostvarenog prirasta. Ako se svinja tovi od 25 do 100 kg žive mase, ukupni prirast od 75 kg se može postići u različitom vremenskom razdoblju koji ovisi o intenzitetu prirasta. Pri prosječnom dnevnom prirastu od 750 g potrebno je svinju toviti 100 dana, a ako svinja postiže 500 g prirasta, tada se tov produžava na 150 dana, što znači da se ukupno potroši više hrane za istu težinu. Pored toga, tov se može i produžiti tako da se svinje mogu toviti i do mase od 150 kilograma pa i više. U uzgoju svinja primjenjuju se i tri tipa smještaja: otvoreni, poluotvoreni i zatvoreni. Intenzivno svinjogojstvo se temelji na zatvorenom sistemu i on je danas najrašireniji u svijetu. Otvoreni sistem se danas uglavnom primjenjuje kod primitivnih pasmina i u ekstenzivnoj proizvodnji, ali se u zadnje vrijeme u Europi javlja tendencija držanja svinja na otvorenom, posebno rasplodnih grla. Poluotvoreni sistem uz nastambe ima i ispuste pa se svinje mogu kretati po volji.

 

Bolesti svinja

Kao i kod drugih vrsta domaćih životinja tako i kod svinja, većinu bolesti izazivaju živi uzročnici. Tu mislimo na bakterije, viruse, gljivice i parazite. Virusne i bakterijske bolesti su najčešće i zbog toga se na njih mora najviše obraćati pažnja. Od virusnih bolesti najozbiljnija je svinjska kuga. To je septihemijska zarazna bolest svinja najčešće akutnog oblika koja izaziva velike gubitke u svinjogojstvu. Druge značajne virusne bolesti su svinjske boginje, slinavka i šap svinja, rinitis s uklopinama u svinja, bjesnoća u svinja, bolest Aujeszkog i transmisivni gastroenteritis svinja. Bakterijske bolesti svinja uključuju jako širok spektar bolesti. Najčešće koje se javljaju su Glasserovu bolest mlade prasadi, atrofični rinitis svinja, nekrobaciloza svinja, treponema svinja, tuberkuloza, bruceloza, bedrenica, vrbanac, salmoneloza, leptospiroza, pastereloza, kolibaciloza prasadi i druge. Također svinje su osjetljive na parazitarne bolest kojih je danas ipak sve manje. Najčešće parazitarne bolesti su askaroza ili glistavost svinja, metastrongiloza svinja, ezofagostomoza svinja, strongilidoza, trihuroza, cisticerkoza, toxoplazmoza, ehinikokoza i najznačajnija trihineloza svinja. Osim bolesti uzrokovanih živim uzročnicima kod svinja se javljaju metabolčike bolesti ili bolesti nastale zbog lošeg menadžmenta. Kod svinja je izražena anemija u prasadi zbog manjka željeza u mlijeku krmača. Također česte su pojave kanibalizma, trovanja hranom, avitaminoza, parakeratoza zbog nedostatka cinka, hipoglikemija, rahitis, disgalakcija krmača i brojna druga oboljenja. 

Literatura :

  • G. Kralik i sur. : Svinjogojstvo – Biološki i zootehnički principi (PFOS, APFMO, 2007)
  • Đ. Senčić i sur. : Intenzivno svinjogojstvo (Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, 1996)
  • Hrvatska poljoprivredna agencija : Godišnje izvješće za svinjogojstvo (2013)

Baza stočarstva - Tekstovi