Peradarstvo

Peradarstvo

Pod peradarstvom prvenstveno podrazumijevamo uzgoj kokoši, čurki, gusaka i pataka. Od peradi se dobivaju izuzetno kvalitetne glavne namirnice poput jaja i mesa, ali uz njih tu su i sporedni proizvodi poput gnoja i perja. Organizam peradi veliki je prerađivač hranjivih sastojaka krmiva u jaja i meso. Kokoši nesilice žive mase 2,2 kg, koja godišnje proizvede 290 jaja, izluči iz svog organizma 17,9 kg jajne mase, pri čemu utroši oko 4 kg smjese. Za vrlo kratko vrijeme pomladak peradi spreman je za klanje. Savremeni hibridi postižu već za 5 do 6 sedmica starosti živu masu od 1,9 do 2,4 kg, uz odličnu konverziju smjese od 1,8 do 2 kg po kilograu prirasta. Purići su pogodni za klanje već sa 12 do 16 sedmica, kad dosegnu živu masu od 4,7 do 6,5 kg, pačići sa 7 do 8 mjeseci, s masom 3 do 3,5 kg, a guščići s 10 do 12 sedmica i masom od 4 do 6,5 kg. Meso peradi ima veću nutritivnu vrijednost od mesa ostalih domaćih životinja zbog većeg udjela esencijalnih aminokiselina i manjeg udjela vezivnog tkiva. Razlikujemo perad s bijelim mesom (kokoš, čurka) i perad s tamnim mesom (patka, guska). Od sporednih proizvoda koristi se perje i paperje peradi u izradi posteljina, odjeće i ukrasnih predmeta. Najviše se cijeni perje gusaka, zatim pataka i ostalih vrsta peradi. Perje se, zajedno s ostalim otpadcima pri klanju, kao što su krv i iznutrice, može prerađivati u vrijedno bjelančevinasto krmivo. Gnoj peradi sadrži više azota, kalija, natrija i drugih spojeva koji su važni za rast biljaka pa se zbog toga koristi u povrtlarstvu i cvjećarstvu.

Kokoši vode porijeklo od četriri izvorna oblika divlje kokoši i to Gallus sonneratii, Gallus ferrugineus, Gallus varius i Gallus bankiva. Gallus bankiva i danas živi na otocima Tihog oceana. Prema zoološkoj klasifikaciji kokoš se ubraja u klasu ptice (Aves), red (Galliformes), porodica fazani (Phasanidae), rod (Gallus) i vrsta kokoš (Gallopavo). Ćurke vode porijeklo od divlje ćurke koja je udomaćena u Meksiku (Meleagris gallopavo) i pripada rodu Meleagris. To je najkasnije udomaćena perad. Udomaćena je tek u 16.-tom stoljeću i prenesena iz Amerike u Europu. Domaća guska vodi porijeklo od divlje guske Anser cinereus. Divlja guska je ptica selica koja živi na području Europe i jednom dijelu Azije. Guske su pripitomljene u Egiptu prije oko 4 hiljade godina. Domaća patka vodi porijeklo od divlje patke ili Anas boschas. Divlje patke su pripitomljene u Kini, koja je danas i najveći proizvođač pačjeg mesa.

Pasmine kokoši se dijele na ukrasne i patuljaste pasmine, borce, lahke pasmine, teške pasmine i kombinovane. Za proizvodnu mesa posebno su važne kombinovane pasmine, dok su lahke pasmine značajne u proizvodnji jaja. Teške pasmine i borci sudjeluju u stvaranju kombinovanih pasmina. Najpoznatije lahke pasmine u svijetu su Leghorn, Talijanska kokoš, Minorka, Andaluzijska pasmina i druge. U kombinovane pasmine ubrajamo Rhode Island, New Hampshire, White Rock, Plimut Rock, Sussex. Ipak današnja savremena peradarska proizvodnja temelji se na proizvodnji hibrida.

Pasmine ćurki također dijelimo u lahke pasmine, srednje teške pasmine i teške pasmine. U lahke pasmine ubrajamo Beltsville Small White i Englesku minipuru. Srednje teškim pasminama pripada White Holland, Norfolk Black, Zagorski puran i druge pasmine. U skupinu teških ćurki Američka broncasta ćurka i širokoprsna bijela ćurka.

Pasmine gusaka dijelimo na lahke, srednje teške i teške pasmine. Talijanska bijela pasmina i Kanadska pasmina pripadaju skupini lahkih pasmina. U srednje teške pasmine ubrajamo rajnsku gusku, kinesku gusku, pomeransku. U teške pasmine tulušku i emdenska guska.

U lahke, srednje teške i teške pasmine dijelimo i pasmine pataka. U lahku pasminu ubraja se indijska trkačica, dok u srednje teške ubrajamo Khaki Cambell, domaću patku i orpington patku. U teške pasmine pripadaju pekinška patka, ruanska patka i ajlzberška patka.

 Hibridi peradi

Industrijalizacijom peradarske proizvodnje, koja je uslijedila zbog povećanih potreba za peradarskim proizvodima, dovela je do stvaranja visokoproduktivnih hibrida. Na njima se bazira današnja peradarska proizvodnja u cijelom svijetu, ali i na našim prostorima. Od najpoznatijih hibrida za proivodnju jaja bijele ljuske u svijetu se koriste Hysex White, Lohmann White, ISA White, Hy Line W i drugi. Nesilice za proizvodnju jaja bijele ljuske u prosijeku godišnje proizvode od 300 do 330 jaja. Hibridi za proizvodnju jaja smeđe ljuske su ISA Brown, Lohmann Brown, Hysex Brown, Hy Line B i drugi. Proizvodnja jaja u hibrida sa smeđom ljuskom kreće se od 290 do 320 jaja godišnje. Teški linijski hibridi koji se koriste za proizvodnju mesa odlikuju se brzim prirastom i dobrim iskorištenjem hrane. Od poznatih teških hibrida koji se uzgajaju u BiH možemo izdvojiti Ross, Lohmann, Cobb.

Intenzivna proizvodnja ćurećeg mesa također se bazira na uzgoju hibrida. Poznati linijski hibridi ćurki su Nicholas, Jonson, Hybrid te BUT.   

Hranidba peradi

Zbog specifične građe i funkcije probavnog sistema peradi hranidba se razlikuje od drugih životinja pa se kod peradi većinom koriste kvalitetna koncentratna krmiva. Perad probavlja ugljikohidrate gotovo preko 90%, a bjelančevine i masti između 80 i 90%. Rast pilića, gdje zahvaljujući velikoj efikasnosti iskorištenja hrane je vrlo intenzivno. Tako brojleri za 1,8 do 1,9 kilograma hrane proizvedu 1 kilogram žive mase u dobi već od 35 dana. Pilići nakon 6 sedmica tova povećaju živu masu u odnosu na prvi dan života, čak 55 puta. Krmiva koja se upotrebljavaju u hranidbi peradi najzastupljenije su žitarice, predstavljaju veliki izvor energije a prema važnosti u hranidbi peradi, redoslijed im je slijedeći: kukuruz, pšenica, ječam, raž i zob. Najbitnija žitarica je kukuruz, koji je energetski vrlo vrijedan, ukusan je, perad ga rado konzumira, a povoljno djeluje na pigmentaciju kože u pilića i žumanjku u jajetu. Druge žitarice poput pšenice i ječma kao i zobi su manje energetske vrijednosti i probavljivosti od kukuruza. Ječam povoljno djeluje na kvalitet mesa. Zob se dodaje u smjese za perad u slučajevima kada želimo smanjiti energetsku vrijednost obroka i radi sprječavanja pojave kanibalizma. Od bjelančevinastih krmiva biljnog porijekla najkvalitetnija je soja, zbog toga se u hranidbi peradi vrlo često koristi sojina pogača, koja se može zamijeniti suncokretovom pogačom ili sačmom. Može se koristiti i kukuruzni gluten, koji sadrži od 40 do 45% sirovih bjelančevina. Krmne smjese proizvode se i stavljaju na tržište kao potpune krmne smjese i dopunske krmne smjese.

Potpune krmne smjese su:

  • Početna krmna smjesa za tov pilića I ( do 4 sedmice)
  • Krmna smjesa za tov pilića u rastu II (5 – 7 sedmice)
  • Završna krmna smjesa za tov pilića III ( 5 dana prije klanja, bez kokcidiostatika)
  • Krmna smjesa za pomladak peradi za priplod I
  • Krmna smjesa za pomladak peradi za priplod II
  • Krmna smjesa za pomladak peradi za priplod III
  • Krmna smjesa za konzumne nesilice
  • Krmna smjesa za rasplodne nesilice I
  • Krmna smjesa za rasplodne nesilice II
  • Početna krmna smjesa za puriće (do 4 sedmice)
  • Smjesa za puriće u rastu i tovu I (5 – 8 sedmice)
  • Smjesa za puriće u rastu i tovu II (9 – 12 sedmice)
  • Krmna smjesa za puriće u tovu I ( 13 – 16 sedmice)
  •  Krmna smjesa za puriće u tovu II ( od 17-e sedmice do kraja tova)
  • Krmna smjesa za uzgoj purića (od 13. sedmice do nesivosti)
  • Krmna smjesa za čurke nesilice
  • Krmna smjesa za uzgoj i tov pačića ( do 3 sedmice)
  • Krmna smjesa za tov pačića ( 4 – 8 sedmice)
  • Krmna smjesa za uzgoj pataka ( 4 – 20 sedmice)
  • Krmna smjesa za patke nesilice

Dopunske krmne smjese:

  • Dopunska krmna smjesa za uzgoj i tov pilića
  • Dopunska krmna smjesa za nesilice

Hranidba nesilica za konzumna i rasplodna jaja je vrlo slična, osim što nesilice za rasplodna jaja trebaju više vitamina i mikroelemenata. Bitan faktor u proizvodnji jaja je režim hranidbe kako u uzgoju pilenki tako i u početku proizvodnje jaja. Pilenke, kod kojih je bio izražen smanjeni apetit u uzgoju, zaostaju u razvoju tjelesne mase, a nakon što postignu vrhunac krivulje u proizvodnji jaja, pokazuju brzi pad nesivosti za 5-8%. Tu se vidi da nepravilna hranidba pilenki tokom porasta utječe na kasniju proizvodnju jaja. Zbog toga je bitan unos energije u obliku određene količine smjese koja osigurava uzdržne potrebe, rast, kao i stvaranje određenih rezervi energije u obliku taloženja masti. Konzumacija hrane ovisi o tjelesnoj masi, temperaturi okoliša, razini energije i izbalansiranosti smjese kojom se hrane. Hranidba nesilica za proizvodnju konzumnih jaja provodi se prema normativima kompanija čije hibride koristimo, a posebna se pažnja poklanja u prvim sedmicama nesivnost, to jest, u vrijeme postizanja spolne i tjelesne zrelosti kokica. Hranidba tovnih pilića bazira se na tri smjese koje se razlikuju u koncentraciji hranjivih tvari, a primjenjuje se ad libitum hranidba. Hranidba purića obavlja se putem određenih smjesa što opet zavisi o namjeni i vrsti uzgoja. Krmne smjese za čurke sadrže više bjelančevina i određenih aminokiselina, zatim selena, biotina, kolina, kao i vitamina A, D i E od krmnih smjesa za piliće. Guske se u intenzivnom uzgoju, u prve četiri sedmice hrane početnom smjesom s 20 do 22% bjelančevina i to od 5 do 12-16 sedmica, a do klanja se hrane završnom smjesom s 15-16% bjelančevina. Guske nesilice hrane se smjesom koja sadrži 15-16% bjelančevina, dok se program proizvodnje guščje jetre provodi intenzivnim uzgojem gusaka do 12 sedmica, a zatim se primjenjuje prisilno hranjenje u cilju izazivanja masne degeracije jetre. U držanju pataka koristi se ekstenzivni, poluintenzivni i intenzivni uzgoj pa se prema tome prilagođava i način hranidbe. U ekstenzivnom načinu patke se drže na otvorenom i tamo pronalaze većinu hrane. U poluintenzivnom uzgoju kombinira se držanje u nastambama i na ispustima gdje se hrane kombinovano krmnim smjesama i zelenom masom. U intenzivnom uzgoju patke se drže u kontolisanim uvjetima tako da se hrane samo krmnim smjesama po volji.

Razmnožavanje peradi

Sve vrste peradi razmnožavaju se pomoću jaja. Da bi se iz jajeta razvio zametak jaja moraju biti oplođena. U peradarstvu razlikujemo proizvodnju konzumnih jaja koja nisu oplođena i uzgoj rasplodnog jata čija su jaja oplođena. Kokoši maksimum u proizvodnji jaja postižu u prvoj godini proizvodnje, a zatim se nesivost smanjuje za 20-30% u drugoj godini i za 31-45% u trećoj godini. Zbog toga se u intenzivnoj proizvodnji nesilice koriste jedu godinu. Slična je situacija i kod čurki i pataka, dok kod gusaka nesivost raste sa starosti. Guske se zbog toga u proizvodnji koriste 3 do 5 godina. Spolna zrelost ženske peradi vezana je za nesivost, a muške uz početak rasplodne eksploatacije, a nastupa različito s obzirom na vrstu peradi. Spolna zrelost lahkih tipova kokoši nastupa sa 4,5 do 5 mjeseci starosti, a teških tipova sa 5,5 do 6 mjeseci. Kod čurki, spolna zrelost lahkih tipova nastupa sa 7,5 do 8 mjeseci starosti, a teških tipova 8 do 8,5 mjeseci. Guske spolnu zrelost postižu sa 9 do 10 mjeseci starosti, a patke sa 5 do 6 mjeseci. Bitni faktori koji utječu na kvalitet i količinu rasplodnih jaja su: odnos mužjaka i ženki, zdravlje jata, tretiranje protiv zaraznih bolesti, starost jata, raspored i broj gnijezda, kao i skupljanje, skladištenje i sortiranje kao i dezinfekcija rasplodnih jaja. Oplođenost jaja može se kretati od 60 do 99%. Oplođenost zavisi o vrsti peradi, godišnjem dobu, hranidbi jata i omjeru ženskih i muških grla. U praksi nailazimo na oplođenost jaja kokoši od 95%, čurki 85%, a pataka i gusaka od 80 do 85%. Vrlo bitan je omjer ženki i mužjaka. Tako jedan mužjak ide na 15 kokoši nesilica, 10 srednje teških kokoši nesilica, na 10-12 čurki, 3 do 5 gusaka i 5 do 7 pataka. Nasađivanje jaja može se vršiti prirodnim putem i umjetno. Razvoj pilića u jajetu traje 21 dan. U pravilu se uvijek nasađuju jaja čiste ljuske pri čemu se mora voditi računa o masi jajeta. Nasađuju se svježa jaja do 4 dana starosti jer dužim držanjem jaja dolazi do pada uspjeha valivosti. Prirodni način nasađivanja koristi instinkt kvocanja ženki. Raskvocana kvočka nasađuje se na određeni broj jaja i drži posebno u prostoriji gdje joj odgovaraju mikroklimatski uvjeti i gdje se ne uznemirava. Pod kokoš možemo nasaditi 10-15 jaja, čurku 13-19, gusku 11 do 15, dok patke nerado sjede na jajima. Najbolje na jajima sjede čurke pa se tako pod njima može nasaditi i do 25 kokošijih jaja. Za vrijeme nasada ženka dnevno ustaje s jaja 1 do 2 puta radi hranjenja i napajanja. Nakon dvadesetprvog dana dolazi do valjenja pilića. Oni se tad izuzimaju ispod kvočke, stavljaju u poseban prostor gdje se suše, a ljuska se odstranjuje iz gnjezda. Ako nije došlo do izvale pilića, vrši se pregled. Ukoliko jaje nije bilo oplođeno takvo jaje se označava kao „mućak“, a ukoliko je uslijed nekakvih nepovoljnih uvjeta zametak uginuo, takvo jaje se označava kao „ugušak“. Kada su pilići osušeni ponovno se stavljaju pod kvočku. Svrha umjetnog nasađivanja jaja je proizvodnja jednodnevnog podmlatka uz korištenje inkubatora. Ovo su uređaji u koje se ulažu jaja, a građeni su tako da osiguravaju uvjete za razvoj zametka. Inkubatori se dijele u jednoslojne, višeslojne i selekcijske. Kod jednoslojnih, jaja se slažu u jednom redu, a zagrijavanje se obavlja samo s gornje strane. Ovaj tip inkubatora karakteriše mali kapacitet, a jaja se okreću ručno. Kod višeslojnih inkubatora jaja se slažu u više slojeva, a zagrijavanje se vrši sa svih strana. Višeslojni inkubator se dijeli u predvalionik i valionik koji se razlikuju po uvjetima inkubiranja. U predvalioniku se jaja inkubiraju od 1 do 18-tog dana, a 19-ti dan se premještaju u valionik gdje borave do valjenja. Okretanje jaja vrši se automatski, a ovi inkubatori su kapaciteta od 10 000 do 150 000 jaja. Selekcijski inkubator sastoji se od više jednoslojnih inkubatora međusobno povezanih u jednu cjelinu i s jedinstvenim izvorom zagrijavanja. Njihov kapacitet obično je od 10 000 – 30 000 jaja.

Proizvodnja kokoši

Proizvodnja kokoši danas se orijentira na proizvodnju jaja za konzum ili rasplod i proizvodnju tovnih pilića.

Proizvodnja konzumnih jaja

Lahki hibridi kokoši koriste se za proizvodnju konzumnih jaja koja nisu oplođena i zbog toga se uzgaja samo ženski pomladak. Uzgoj pilenki vrši se kavezno ili na podu (duboka stelja), a preporučuje se uzgoj nesilica na način kako su držane pilenke. Selekcijske kompanije proizvele su visokoproduktivne lahke hibride koje pronose u dobi od 18 sedmica. Za profitabilnu i kontinuiranu proizvodnju jaja potrebno je osigurati optimalne mikroklimatske uvjete. Temperatura u nastambi treba biti od 18 do 22 °C, a optimalna vlažnost treba biti od 65 do 75%. Maksimalne dozvoljene vrijednosti štetnih plinova u peradarniku su za amonijak 0,01 vol.%, sumporovodik 0,001 vol.%, i ugljen dioksid 0,35%. Ovi mikroklimatski uvjeti održavaju se većinom umjetnom ventilacijom, a brzina strujanja zraka ne bi trebala prelaziti 0,3 m/s. Osvjetljenje je jedan od najvažnijih faktora u proizvodnji jaja. Dužina svjetlosti usklađuje se s dobi i tjelesnom masom peradi. Tako Hisex Brown nesilice u dobi od 16 sedmica imaju prosječnu masu od 1,3 kg i tad počinje svjetlosna stimulacija od 10 h, dok pri vrhu proizvodnje teže oko 1,85 kg pri dobi od 25 sedmica i svjetlosni režim im traje od 14 do 16 h. U uzgoju pilenki koriste se tri smjese i to starter prve tri sedmice, grover I od 4 do 9 sedmice i grover II od 10-16 sedmice. Od 17-e sedmice uvodi se smjesa za početak nesivosti. Važno je napomenuti da se proizvode jaja bijele i smeđe ljuske što zavisi o količini pigmenta ovoporfirina.

Proizvodnja rasplodnih jaja

Teški hibridi kokoši koriste se za proizvodnju rasplodnih jaja. Za postizanje visoke nesivosti i oplođenosti jaja, važno je pravilno uzgajati pilenke. Pod tim pojmom podrazumijevamo životinje u dobi od 18 do 19 sedmica. Do 20-e sedmice života pomladak se uzgaja odvojen po spolovima, a nakon 20-e sedmice stvaraju se jata. Cilj uzgoja pilenki je postići uniformnost jata i optimalne tjelesne mase prilikom ulaska u spolnu zrelost. Tako se pilići prihvaćaju u peradarnike koji su ugrijani na temperaturu od 35°C i svakog dana se temperatura spušta za 0,2 do 0,3 °C. kada su pilići u dobi od 28 dana, temperatura u nastambi može biti 18 °C. za razvoj pilenki bitan je i svjetlosni režim  jer nepravilnosti mogu dovesti do ranijeg pronošenja jaja. Pri tome dolazi do sitnijih jaja, nesivost je niža, mortalitet je veći i vijek iskorištenja nesilica je kraći. Za hranjenje podmlatka koriste se dvije smjese s različitim sadržajem hranjivih tvari. Najpoznatiji hibridi za proizvodnju rasplodnih jaja su Ross, Avian, Cobb, Arbor Acres, Hybro i Lohmann. Nesilice za proizvodnju jaja uzgajaju se na podu (duboka stelja ili gumeni pod). Pilenke se već u 17-oj sedmici počinju privikavati na smjesu za nesivost, sve dok se ne postigne proizvodnja jaja od 5%, a nakon te faze prelazi se na smjesu za nesivost. Smjesa mora sadržavati 15-16% bjelančevina i 11,5 do 12,4 MJ/kg metaboličke energije. Osim toga treba paziti na aminokiselinski sastav smjese i sadržaj Ca i P. Jaja se kupe dva puta dnevno pri čemu se klasiraju, a potrebno je osigurati jedno gnijezdo na četiri nesilice. U proizvodnji se nesilice drže do 64. sedmice starosti, a najveću proizvodnju postižu oko 31. sedmice.

Tov pilića

Kod tova pilića najvažniji je odabir hibrida. Tov pilića prije 20 godina je trajao oko 60 dana pa su pilići postizali masu od 1,4 do 1,5 kg uz konverziju hrane od 2,4 do 2,6 kg. Danas se pilići tove u prosjeku od 35 do 42 dana gdje postižu masu od 1,8 do 2,4 kg i imaju konverziju od 1,6 do 1,7 kg. Također može se primjenjivati i produženi tov iako se on izbjegava zbog većeg nakupljanja potkožne masti. Temeljni princip kojeg se treba pridržavati u uzgoju pilića je „sve unutra-sve van“. Nakon svakog turnusa obavezan je odmor objekta u trajanju od 14 dana, a u tom razdoblju objekt se čisti, pere i dezinfikuje. Tek pristigli pilići smještaju se u ograđene prostore ispod umjetne kvočke (toplinsko tijelo). Ograde su od različitih materijala visine od 55 do 60 cm. Zaštitna ograda proširuje se s rastom pilića. U početku tova postavlja se i stelja debljine 3 do 5 cm, a većinom se koristi strugotina drveta, piljevina (pilota) ili slama. Nakon prvih 14 dana pilići bi trebali utrostručiti svoju masu. U nastambi pilića potrebno je podesiti mikroklimu. Maksimalni kapacitet ventilacije je od 3,2 do 3,6 m3 zraka po satu/kg žive mase. Sastav zraka i količina plinova bi trebale biti za O2 16%, N maksimalno 85%, NH3 0,002%, CO2 maksimalno 0,25%, CO 0,004%, H2S 0,0005%, a relativna vlaga 50 do 70%. Pilići dolaze u objekt i smještaju se ispod umjetne kvočke gdje temperatura mora biti 32°C, a zatim se svake slijedeće sedmice temperatura spušta za 2°C. Važno je osvjetljenje objekta koje može biti prirodno ili umjetno, a jačina osvjetljenja do 21. dana bi trebala biti 3,5 W/m2, a nakon toga 1,5 W. U tovu pilići se hrane ad libitum, a koriste se tri gotove smjese s različitim hranjivim sastavom. To su starter od 1. do 10. dana tova sa 22 do 24% bjelančevina, finišer 1 od 11. do 22. dana tova sa 21 do 23% bjelančevina i finišer 2 koji se koristi do kraja tova sa 19 do 21% bjelančevina. Sve kompanije za proizvodnju tovnih hibrida savjetuju odvojeni tov po spolovima, zbog razlika u performansama tokom tova.

Proizvodnja ćurki

Ćurke se danas koriste za proizvodnju mesa. Uzgoj ćurki počinje uzgojem rasplodnog podmladka koji se uzgajaju do 28. sedmice. U početku se drže odvojeno po spolovima, a nakon 28. sedmice formiraju se jata. Nakon formiranja jata počinje proizvodnja jaja koja počinje od 32 do 33 sedmice, a po nesilice se može proizvesti od 80 do 100 jaja. Oplođenost ćurećih jaja iznosi od 85 do 90%, a valivost od 75 do 80%. Tako se po nesilici dobije od 60 do 75 jednodnevnih ćurića. Industrijeski tov ćurki zahtjeva držanje pasmina ili hibrida koji se odlikuju brzim prirastom, dobrim iskorištenjem hrane i odličnim kvalitetom mesa. lahki tip ćurki tovi se 12 do 14 sedmica za koje vrijeme postignu masu od 4 do 4,5 kg. Kod srednje teškog tipa ćurke se tove 12 do 14 sedmica, a ćurići 16 do 18 sedmica. Na kraju tova ćurke imaju 4 do 4,5 kg žive mase, a ćurani 7 do 9 kg. Ženke teškog tipa tove se 16 do 20 sedmica, pri čemu postižu masu od 7 do 8 kg, a mužjaci se tove 18 do 24 kg, odnosno do žive mase od 12 do 14 kg. Ćurići u tovu hrane se kompletnim krmnim smjesama: početna, smjesa za rast, završna 1 i završnom 2. Uvjeti u nastambi trebaju biti optimalni. Temperatura u prvoj sedmici pod umjetnom kvočkom treba biti 35 do 38°C, da bi se svake sedmice postepeno smanjivala. Tako se temperatura šeste sedmice smanjuje na 20 do 22°C i drži do kraja tova. Optimalna vlažnost je od 65 do 75%, izmjena zraka 3,5 do 4 m3 zraka/h/kg žive mase.

Proizvodnja gusaka

Guske se uzgajaju radi proizvodnje mesa, jetre i perja. Moguće je tako organizovati proizvodnju u tri pravca, a to su tov mladih gusaka (brojlera), uzgoj odraslih gusaka i proizvodnja perja i tov odraslih gusaka i tov za jetru. Tov guščića (brojlera) može biti ekstenzivni, poluintenzivni i intenzivni. U ekstenzivnom načinu koristi se zelena krma i pašnjaci kao hrana ljeti, a zimi su guščići dotovljeni kukuruznim zrnom. Poluintenzivni tov je tov u objektima s ispustom. Hranidba se bazira na gotovim krmnim smjesama, i za vrijeme tova guščići postižu masu od 4 do 5 kg. Kolju se s 10 do 12 sedmica starosti. Proizvodnja guščje jetre vrlo je popularna na svjetskom tržištu. Guske se uzgajaju pet do šest mjeseci, kad postignu masu od 4,5 kg i mogu dobro podnijeti prinudnu i obilnu hranidbu. Odabrana grla se drže u zatvorenim prostorima i prebacivaju u pašnjačke na intenzivnu hranidbu. U tovu gusaka za jetru, grla prolaze kroz tri perioda.Tokom  prvog razdoblja dobivaju više voluminoze i kukuruza, poslije toga guske se počinju kljukati kukuruzom pomoću specifičnog aparata. U početku se kljukaju tri puta na dan, a kasnije i četiri puta. Trajanje tova zavisi o dobi i masi gusaka ali u prosjeku traje oko mjesec dana. Težina guščje jetre na kraju tova može iznositi od 500 do 1500 g. U proizvodnji perja prvo čupanje gusaka se obavlja u dobi od 8 – 10 sedmica. Nakon prvog čupanja, sljedeća čupanja perja u godini su moguća 2 do 3 puta s intervalima od 6 do 7 sedmica. Čupanje perja obavlja se na kraju nesivosti i u vrijeme mitarenja.

Proizvodnja pataka

Patke se uglavnom proizvode radi mesa i nešto manje za proizvodnju konzumnih jaja. Brojlerski tov pačića traje od prvog do 49.-tog dana, a može se odvijati na podu ili u kavezima. Pačići se prve tri sedmice drže pod umjetnom kvočkom gdje se može smjestiti do 500 pačića. U početku zahtjevaju temperaturu od 32 do 35°C, a nakon tri sedmice pa do kraja tova temperatura mora biti od 16 do 18°C. relativna vlaga u objektu treba biti od 65 do 75%, a strujanje zraka od 4 do 5 m3/h/kg žive mase. Pačići se od 1 do 14-tog dana hrane starterom, od 15 do 28 dana grover smjesom, a od 29-tog do kraja tova finišerom. Završne mase u tovu pačića kreću se od 3 do 3,5 kg. Osim mesa patke se mogu koristiti i za dobivanje pačje jetre. Kao i kod gusaka i ovdje se provodi prisilna hranidba ili kljukanje. Na kraju tova patke su težine od 4,8 do 5,2 kg, a masa jetre kreće se od 400 do 600 g.

Literatura za peradarstvo :

  • J.Nemanič i Ž.Berić – Peradarstvo (Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995)
  • Đ.Senčić – Tehnologija peradarske proizvodnje (Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Osijek, 2011)
  • G.Kralik i sur. – Peradarstvo (Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Osijek, 2008)

Baza stočarstva - Tekstovi