Kozarstvo

Kozarstvo

Koze spadaju među najstarije pripitomljene pasmine životinja koje su od davnina služile čovjeku i davale mu visokovrijedne proizvode poput mesa, mlijeka, kože, dlake i gnoja. Međutim industrijalizacija poljoprivrede, ove vrste domaćih životinja bacila je na margine. U većini europskih zemalja kozarstvo je sporedna grana stočarstva, ali su koze u pojedinim dijelovima svijeta još uvijek glavna domaća životinja (Afrika, Azija). Koze su dugo vremena nazivane „sirotinjskim kravama“ zbog slabe mliječnosti, manje učinkovitosti u proizvodnji mesa, i manjeg dnevnog prirasta. Koze se napasivaju i drže na lošim pašnjacima ili nepristupačnim terenima, a često im se predbacuje da uništavaju šumske zajednice, posebno mlade nasade. Ipak koze imaju brojne prednosti. To su inteligentne i radoznale životinje, okretne, spretne i snalažljive, prave su umjetnice u skupljanju hrane, a uz to daju vrlo vrijedne proizvode. Neke pasmine koza u dobrim hranidbenim uvjetima imaju izuzetno visoku proizvodnju mlijeka po čemu su učinkovitije i od krava jer mogu davati 15 do 20 puta više mlijeka od svoje tjelesne mase. Promjenama navika potrošača kozje meso je sve traženije na tržištu, pa se smatra specijalitetom i tradicijom i poslužuje u posebnim prilikama. Osim toga u sredozemnim zemljama gdje su posebno visoke temperature koze služe kao „čistači“ grmlja, šikara, makija i korova i tako učinkovito smanjuju mogućnost pojave požara.

Reprodukcija koza

Ekonomičnost proizvodnje zavisi o pravilnoj reprodukciji domaćih životinja. Koze su sezonski poliestične životinje i njihova spolna aktivnost zavisi o godišnjem dobu. U ovim krajevima koze se oplođuju (pare ili mrču) u jesen ili u kasno ljeto, a jarad dobivaju u januaru ili februaru iduće godine. Mrkanje je razdoblje kada ženka pokazuje spolni nagon i traži mužjaka za rasplod. Spolna zrelost kod koza se javlja već u dobi od 5 do 6 mjeseci ali se oplodnja prvi puta vrši kada koze navrše 7 do 10 mjeseci starosti, to jest, kada uđu u rasplodnu zrelost. Visoko proizvodne i plemenite pasmine koza su ranozrele, ranije dostižu spolnu zrelost, a prvo parenje se obavlja kad ženke dostignu masu od 30 do 50 kilograma. Reprodukcija počinje spolnim ciklusom koji kod koza traje u prosjeku 21 dan. Najvažniji trenutak u spolnom ciklusu je pojava estrusa koja se kod koza vrlo lahko uočava. Ženke postaju nemirne, traže društvo, slabije jedu, češće mokre i skaču na druge koze. Razdoblje mrkanja koza obično traje 6 do 8 sedmica, a estrus i želja za parenjem svega 1 do 2 dana. Na pojavu estrusa stimulativno djeluje i prisustvo samog jarca, čiji miris koze mogu osjetiti i sa udaljenosti od 150 metara. Ovulacija kod koza u pravilu traje 30-36 sati nakon pojave estrusnih simptoma, a pravo vrijeme za oplodnju je 15-tak sati od početka estrusa. Koze kod kojih se estrus otkrio ujutro treba osjemeniti navečer i obratno. Puno sigurnije i preporučljivo je vršiti dvokratno osjemenjivanje. Nakon uspješnog osjemenjivanja dolazi faza gravidnosti koja kod koza traje oko 149 dana. Što se tiče jarčeva, oni su sposobni za parenje tokom cijele godine, ali fiziološki najjači spolni nagon im je u jesen kada i dolazi do mrkanja koza. Muška jarad spolno sazrijeva u dobi od 5-6 mjeseci, što zavisi o hranidbi, pasmini, tjelesnoj masi i sezoni rođenja. 

Hranidba koza

Koza je preživar i hrani se isključivo grubom voluminoznom hranom. Pravilnom  hranidbom može se značajno istaknuti genetski potencijal životinje, kao i razina njihove proizvodnje. U odnosu na krave i ovce, koze u svojoj hranidbi koriste više različitih biljaka, tako goveda koriste svega 17 različitih biljaka, ovce 20, a koze čak 90. Najveći dio obroka koza čini voluminoza i to paša, sijeno, sjenaža, silaža i različite drvenaste vrste koje koze brste. Po vrsti i količini pojedene hrane koze se nazivaju „najekološkijom“ domaćom životinjom. Zelena krma ili paša je najdraže krmivo za koze. Njegova hranjiva vrijednost zavisi o botaničkom sastavu i vremenu njegova iskorištenja. Paša što je mlađa ima veći udio hranjivih tvari i manje celuloze i lignina zbog čega je bolja probavljivost ove krme. Hranidba zelenom krmom je posebno povoljna radi povećanja mliječnosti kod koza. Koze tokom dana mogu pojesti i do 14 kg zelene mase, a njezin udio se smanjuje dodavanjem sijena. Prelazak sa zimske na ljetu hranidbu treba biti postepen (7 do 10 dana) da se mikroflora buraga privikne i da se izbjegnu probavni poremećaji. Koze rado brste. Pod tim se podrazumijeva otkidanje lišća i vrhova grančica drvenastih biljaka. Koze su dosta izbirljive životinje, stoga jedu samo najkvalitetnije dijelove biljaka, prvenstveno lišće, cvjetove i pupove, dok stabljiku rjeđe. Rado jedu lišće javora, bagrema, lipe, jasena, breze i vrbe. Sječom ili skidanjem sitnih grana s lišćem ili samog lista i njegovim sušenjem dobiva se suhi lisnik. Zelena masa grana i lista se u periodu od sredine mjeseca jula do početka septembra siječe, suši i skladišti. Tako spremljena zelena masa koristi se kao obrok tokom zime. Silaža se daje kozama samo ako je dobrog kvaliteta. Kukuruzne ili travne silaže daju se kozama u količini do 4 kg, dok se gravidnim značajno količina smanjuje ili izostavlja. Koncentratna krmiva daju se u obroku zavisno o hranjivim potrebama. Tako se dodaje pretežno zbog povećanja proizvodnje mlijeka ili posebnim kategorijama. Posebno je korisno dodavati koncentrat u zadnjoj trećini graviditeta i u prva dva mjeseca laktacije. Količina koncentrata se kreće od 0,1 do 1 kg, najčešće se koristi zrnje žitarica i sporedni proizvodi prehrambene industrije.

Proizvodnja mesa koza

Za razliku od drugih životinja kod koza nemamo posebno specijalizirane pasmine za proizvodnju mesa. Sve pasmine koza, bez obzira jesu li specijalizirane za proizvodnju mlijeka ili vlakana, proizvode i meso preko jaradi ili kada se isključe iz reprodukcije. Koze se ne odlikuju dobrom proizvodnjom mesa uspoređujući ih sa ostalim domaćim životinjama, stoga je selekcija na ovu karakteristiku kod njih dosta zanemarena. Jedini pravi predstavnik mesne pasmine je burska koza ili boer koza. Među najvažnije predispozicije koza u proizvodnji mesa ubraja se njihova dobra reprodukcija i plodnost, kao i njihov dug proizvodni vijek. Tako da će rasplodna koza u svom proizvodnom vijeku dati veliki broj jaradi za klanje. Vrlo često proizvodni vijek kod koza traje desetak godina, a ponekad i duže. Prosječni prirast jaradi kreće se od 200 do 300 grama. Pošto se većinom koze uzgajaju zbog proizvodnje mlijeka, jarad se kolju dosta rano, pa je tako jarad tovljena mlijekom u nekim državama pravi specijalitet. Tako se jarad često kolju s masom od 5 do 15 kg. Randman jaradi kreće se u prosjeku od 35 i 53% i dosta je varijabilan, jer na njega utječe hranidba, pasmina, spol, dob i drugi faktori.

Proizvodnja mlijeka koza

Postoje dokazi da je koza bila prva životinja koju je čovjek koristio za dobivanje mlijeka. Mlijeko koza je visokovrijedna namirnica koja je po sastavu slična kravljem mlijeku, ali znatno probavljivija. Ovo mlijeko je bogato s vitaminima i mineralima i preporučuje se starijoj populaciji, djeci i trudnicama. U većini zemalja Europe koze se smatraju mliječnim životinjama, a Švicarska se smatra kolijevkom mliječnog kozarstva. Laktacija kod koza u pravilu traje od 200 do 300 dana i u tom periodu koze daju mlijeka 10 do 20 puta više od svoje tjelesne mase.  Laktacija ne bi smjela trajati manje od 240 dana, a na nju utječu pasmina, hranidba, dob, klima, zdravlje, način mužnje i sezona jarenja. Nakon jarenja postepeno se povećava proizvodnja mlijeka koja je najveća u 2 i 3 mjesecu laktacije, a zatim mliječnost opada. Nakon 8 do 10 mjeseci od početka laktacije proizvodnja mlijeka se smanji do te mjere, da se može obaviti zasušenje i priprema za naredno jarenje. Koze koje se prvi put jare (prvojarkinje) imaju znatno manju mliječnost, a svakim narednim jarenjem dolazi do povećanja u proizvodnji mlijeka i ona je najveća između 4 i 7 godine. Na mliječnost utječe i broj jaradi. Koza koja ojari dvojke daje i više mlijeka. Najpoznatije pasmine koza za proizvodnju mlijeka su sanska koza, francuska sanska koza, srnasta alpska koza, francuska alpska koza, togenburška koza i nubijska pasmina koza.

Proizvodnja vlakana koza

Čovjek je od davnina koristio kozja vlakna za proizvodnju odjeće, pokrivača, užadi i drugih predmeta, ali savremenom pojavom sintetičkih vlakana upotreba kozjih vlakana gubi na značaju. Međutim, savremeni se čovjek sve više okreće prirodi i prirodnim materijalima, pa su ponovno vrlo interesantna kozja vlakna i to posebno ona najfinija i vlakna visoke kakvoće. Kozja vlakna se s obzirom na proizvodnu i trgovačku važnost i kakvoću dijele u tri osnovne skupine: kostrijet ili obično kozje vlakno, moher ili angora vlakno i kašmir. Kostrijet je grubo jeftino vlakno koje se koristi za izradu tepiha, prekrivača, vreća, podmetača i dr. Potječe iz tropskih dijelova Azije i Afrike. Najveći proizvođač ovog vlakna je Pakistan. Moher vlakno je trgovački naziv za kozje vlakno koje se dobiva od angora koze. Pradomovina angora koza, ujedno i mohera, je Turska. Najveći proizvođači mohera su SAD i Južna Afrika. Najfinija i najskuplja vlakna daju jarad pri prvom šišanju a moher vlakno upotrebljava se u tekstilnoj industriji za izradu različitih odjevnih predmeta, sagova i umjetnog krzna dok u automobilskoj industriji služi za tapeciranje. Kašmir je trgovački naziv za vlakno koje se dobiva od istoimene koze. Potječe sa područja pokrajine Kašmir, a najveći proizvođači ovog vlakna su Kina, Indija i Mongolija. Kašmir je vlakno visoke kakvoće i vrijednosti, namijenjeno izradi kvalitetne i skupe odjeće od čistog kašmira ili pomiješanog s vunom. Proizvodi od kašmira su lagani, mehki, topli i skupi pa se to vlakno smatra najluksuznijim prirodnim vlaknom. Najveći potrošači su SAD, Velika Britanija i Japan.

Smještaj koza

U današnje vrijeme dolazi do pomaka u pogledu smještaja koza. Uvoz genetskih vrijednijih pasmina i intenziviraje proizvodnje dovelo je do izbjegavanja tradicionalnog načina držanja koza. Uvidjelo se da držanje velikog broja grla na jednom mjestu nema povoljan učinak na proizvodnju. Nasuprot tome mliječne farme manjeg kapaciteta (30 do 50 rasplodnih koza) jako su ohrabrujuća. Intenzivna proizvodnja kozjeg mlijeka i mesa zahtjeva životinje većeg tjelesnog okvira i visoke učinkovitosti iskorištenja krme. Intenzivna se proizvodnja najčešće stoga organizuje u zatvorenom sistemu ili poluotvorenom (stajsko-pašni sistem). U ovim sistemima treba osigurati kozama veću podnu površinu, a objekt opremiti odgovarajućom opremom za hranidbu, napajanje i mužnju koza. Ekstenzivna kozarska proizvodnja uglavnom se temelji na slabo produktivnim autohtonim pasminama koje su lokalne važnosti. U ovakvim sistemima investicije u izgradnju objekata i opremu su znatno skromnije, a podne površine su  manje po grlu, pa se koze većinom napasivaju na nepristupačnim i slabije kvalitetnim pašnjacima. Prilikom izgradnje ovakvih objekata treba obratiti pažnju na mikroklimatske, higijenske i tehničke uvjete smještaja. Najvažniji mikroklimatski uvjeti su:

  • Dobra toplinska izolacija objekta jer koze ne podnose temperaturne oscilacije (posebno jarad jer pad temperature za 7,5°C može dovesti do uginuća i do 30%)
  • Koze brzo reaguju na zrak zagađen prašinom, mikroorganizmima i štetnim plinovima, stoga kozarnik treba imati dobro osiguranu ventilaciju
  • Koze ne podnose propuh
  • Loše podnose preveliku vlažnost zraka, koja može dovesti do pada proizvodnje i pojave mnogih bolesti
  • Nadalje najvažniji higijenski uvjeti koje treba osigurati su kvalitetna prostirka, higijenski ispravna hrana koja nije pljesniva, truhla ili onečišćena, i higijena tehničke opreme, posebno mašina za mužnju kao i hranilica i pojilica.

Bolesti koza

Najčešće bolesti kod koza su zaraznog i parazitskog tipa. Od zaraznih bolesti najopasnija i najraširenija bolest koza je bruceloza. To je bolest koja se vrlo često manifestira pobačajima i zbog toga je u nekim zemljama, gdje je bolest raširena, ženama zabranjena konzumacija kozjih proizvoda. Bolesne ovce se ne liječe već se vrši neškodljivo uklanjanje. Preventivno se može vršiti vakcinisanje i  imunost traje 4 i više godina. Od ostalih zaraznih bolesti treba spomenuti listeriozu, boginje, artritis-encefalitis koza, Q groznica, paratuberkuloza, tuberkuloza, slinavka i šap, zarazna šepavost i scrapie. Najčešće parazitske bolesti od kojih ovce obolijevaju su veliki plućni vlasci (Diktiokauloza), mali plućni vlasci (Protostrongiloza) i metiljavost. Kod mliječnih pasmina koza javljaju se i upale vimena ili mastitisi. Ova bolest se rjeđe javlja kod koza nego kod krava. U intenzivnim uzgojima češće se javlja hronični kataralni mastitis, a u ekstenzivnim uzgojima akutne upale. Liječenje se bazira na lokalnoj i općoj terapiji antibioticima. Da bi se spriječila pojava mastitisa kozama treba osigurati optimalne zoohigijenske uvjete, smještaj, hranidbu i pravilnu mužnju.  

Pasmine koza

Prema brojnim arheološkim dokazima, koze su najstarija vrsta domaćih životinja koju je čovjek pripitomio. Domestikacija koza datira se čak oko 7000 godina prije Krista. Vrlo često spominjanje koza u grčkoj mitologiji i Bibliji znak su njihovog hiljadugodišnjeg suživota s čovjekom. Domaća koza (Capra hircus) vodi porijeklo od tri izvorna oblika, a to su bezoar ili perzijska divlja koza, markhor i izumrle europske koze. Danas u svijetu postoji oko 200 različitih pasmina koza koje su podijeljene u određene tipove i pasminske skupine. 

Baza stočarstva - Tekstovi