Borba jedne porodice za očuvanje djedove mliječne farme

Poljoprivreda je profesija nade, rekao je kanadski pjesnik Brian Brett. Zašto se poljoprivrednici bave poljoprivredom, uprkos ekonomskim teškoćama, nesigurnostima i brojnim izazovima koji dolaze s tim poslom? Odgovor koji se najčešće čuje je jednostavan: iz ljubavi.

Uživaju u posmatranju i njegovanju rasta biljaka, u blizini životinja i u radu na otvorenom prostoru. Čak i vremenske prilike, koje sve češće otežavaju posao, dio su života koji objeručke prihvaćaju.

Mnogi od njih vole činjenicu da mogu živjeti gdje rade i raditi gdje žive. Rade zajedno sa svojom djecom, prenoseći znanje i iskustvo kroz porodični rad. Cijene osjećaj slobode i samostalnosti koji im poljoprivreda omogućuje. Barem sam takav dojam ja dobio. Cinik u meni ima sasvim drugo mišljenje, ali s njim se ne želim družiti do kraja maja.

Fabrika na otvorenom

Moj djed se bavio poljoprivredom, na ono malo zemlje što je ostalo nakon što su se braća i sestre, rekli bi u Slavoniji - "podilili“. Bavio se ratarstvom. Životinje oko kuće - kokoši, patke, guske, svinje, purice - kao mali nisam smatrao poslom, nego nečim što me plašilo u drugom dvorištu. Koliko sam se juhi od "zlih" pijetlova najeo u djetinjstvu, nikad ne bi trebao biti prehlađen.

Nikada nije mogao živjeti od zemlje. Pa je radio i "prave" poslove. Ponavljam, na tih nekoliko jutara i da je sadio mak te prodavao opijum ne bi bilo zarade. Ali volio je sjesti na svog "Fergusona", točnije IMT 539 i odvesti nas u polje da gledamo kako raste kukuruz. Ili pšenica.

Nikad nisam imao dojam da to smatra poslom. Više kao nekakvim nastavkom sebe. Živim na selu, naravno da imam zemlju i životinje. A oni koji nemaju su - učitelji. Meni je to izgledalo kao da djed ima hobi. O kako sam samo bio u krivu.

"Bez pomoći cijele porodice sav ovaj posao bio bi nemoguće napraviti“. Parafraziram jednu od najčešćih rečenica koje sam čuo od poljoprivrednika, kada ih pitam kako uspijevaju odraditi sav taj posao na gazdinstvu. Druga je "Poljoprivreda je fabrika na otvorenom“.

Konstantna borba

Dokumentarni film "Mali poljoprivrednici" (Farmsteaders) iz 2018. godine, rediteljice Shaene Mallett, sniman je kroz razdoblje od pet godina, što mu daje izniman nivo bliskosti i kontinuiteta u prikazu života jedne porodice koja pokušava obnoviti i održati mliječnu farmu u ruralnom Ohiju.

Film prati porodica Nolan, Nicka, njegovu suprugu Celeste i njihovo četvero djece, koji se vraćaju na djedovinu kako bi pokušali ponovno pokrenuti farmu i opstati u sistemu koji sve više favorizira industrijsku, veliku poljoprivredu. Farma je u lošem stanju, a oni moraju krenuti gotovo ispočetka. Popravci, obnova stada krava i pokušaj da se pronađe održiv način zarade.

S obzirom da je rediteljica film snimala kroz nekoliko godina, umjesto brzog zapleta prikazan je dugotrajan proces života na farmi: sezonski radovi, finansijski usponi i padovi te stalna neizvjesnost oko toga hoće li farma opstati ili propasti.

Vrlo brzo postaje im jasno da klasična proizvodnja mlijeka nije dovoljna za opstanak, pa Nolanovi počinju tražiti dodatne izvore prihoda, uključujući preradu mlijeka i proizvodnju sira kroz mali lokalni brend.

Vino od trešanja: Tri muškarca i mala ideja koja je htjela osvojiti globalno tržište

Kako priča napreduje, fokus se širi s tehničkih problema farme na svakodnevni život porodice. Djeca odrastaju pred kamerom, učestvuju u poslovima na farmi, uče odgovornosti i istovremeno proživljavaju tipično djetinjstvo na selu. Paralelno, Nick i Celeste pokušavaju balansirati između idealizma - želje da ostanu na zemlji i žive "prirodan" život - i brutalne realnosti dugova, tržišnih cijena mlijeka i stalnog rada bez odmora.

"Ljudi zapravo ne razumiju ljepotu života ako ne razumiju njegovu tragičnu stranu. Sve što je lijepo nastaje iz boli“, kaže u jednom trenutku Nick.

Odnos čovjeka i zemlje

Film također prikazuje odnos čovjeka i zemlje. Nick stalno naglašava povezanost s tlom, životinjama i naslijeđem, dok Celeste često preuzima praktičniju ulogu u održavanju svakodnevnog funkcioniranja farme i porodice. Njihov odnos nije idealiziran - vidi se napetost, umor i neizvjesnost, ali i zajednički cilj da farma opstane.

Kako se priča razvija, farma ipak ne postaje "uspješna priča" u klasičnom smislu. Umjesto jasnog trijumfa, film završava osjećajem kontinuirane borbe: život na zemlji nije nešto što se "riješi", nego proces koji traje i koji stalno nosi rizik propasti. Nema sigurnog kraja, samo nastavak rada i neprestane prilagodbe.