Jedan od patogena koji napada soju je Diaporthe longicolla zbog kojeg je sjeme sitno, smežurano, zakržljalo i ima ispucalu opnu. Kod suzbijanja važna je preventiva jer se kod nas rijetko javlja i ne koriste se hemijske mjere.
Soja je jedna od najstarijih i najvažnijih kultiviranih biljaka u svijetu, a jedan od osnovnih problema zbog povećanja proizvodnih površina i intenzivirane proizvodnje je i pojava bolesti, i to prije svega uzrokovanih fitopatogenim gljivama. Na njih otpada oko 80% bolesti ove leguminoze, a ostalih 20% uzrokuju bakterije i virusi.
Jedna od gljiva koja napada soju je i Diaporthe longicolla, uzročnik truleži njenog sjemena. Intenzitet infekcije ovom bolesti varira zavisno od godina, a klijavost u nekim godinama može biti smanjena i za 90%. Stoga se ova vrsta smatra najčešćim i najagresivnijim patogenom sjemena ove mahunarke, a treba napomenuti da se kod nas rijetko javlja zbog čega je malo poznata našim ratarima.
Kod ove bolesti palež na stabljikama i bočnim granama se javlja prije sazrijevanja soje, a sitne tačkice (piknidi) su poredani u nizove čineći linije. Takođe, mogu se javiti i sive pjege različite veličine u kojima se isto razvijaju crne tačke, a one su na mahunama rasute bez reda.
Ova bolest slična je uzročniku Diaoporthe phaseolorum i stručnjaci smatraju da ih je u polju teško razlikovati. Najčešći simptomi nastaju na sjemenu koje je kod jake zaraze sitno, šturo, smežurano, ispucale opne koju ponekad pokriva micelij. Takvo sjeme ne klija, a ako i proklija smanjena mu je energija i nakon njegove sjetve razvijaju se zaraženi klijanci.
Na kotiledonima se formiraju svijetlo smeđe, svijetlo crvene do smeđe pjege koje su različite veličine, a mogu se spajati i dovesti do njihovog propadanja.
Patogen je latentan što znači da do pojave simptoma dolazi obično krajem vegetacije. Infekcija mahuna se može javiti u bilo koje vrijeme od cvjetanja pa nadalje, ali značajnije zaraze nastaju od početka zriobe u uslovima visoke vlage i optimalne temperature od 15 do 25°C.
Odgađanjem žetve zbog vlažnog sjemena povećava se broj zaraženih sjemenki, a parazit se njime može i širiti. Kod slabije zaraze često nema vidljivih simptoma, ali laboratorijskom analizom moguće je utvrditi prisustvo bolesti.
Plodored od tri do četiri godine je jedna od važnih mjera suzbijanja, zatim duboko zaoravanje žetvenih ostataka i sjetva zdravog i tretiranog sjemena. Kasnijom sjetvom ili sjetvom kasnijih sorti utvrđen je manji postotak zaraze. Važna je i pravovremena žetva jer može spriječiti zarazu sjemena, a važno je i suzbijanje korova koji mogu biti alternativni izvori i domaćini ovom patogenu.
Za suzbijanje se koriste fungicidi i to u sjemenskim usjevima ako postoje uslovi za jaču pojavu bolesti. Usjev se tretira u punom cvjetanju u mahunanju, ali na ovim prostorima za sada nije utvrđena potreba za hemijskim tretiranjem.
Tagovi
Autorica