Najsigurnija sjetva je kada su temperature u površinskom sloju tla između 8 i 10 °C. Soja se može sijati od kraja aprila, u maju i junu, ali uglavnom se radi u isto vrijeme kao i kukuruz.
Soja je jedna od najstarijih poljoprivrednih biljaka. Njena prehrambena vrijednost poznata je još od prije 5.000 godina, a danas se koristi u proizvodnji ulja, ishrani stoke i prehrambenoj industriji.
Biljka je kratkoga dana i većina sorti zahtijeva 10 i više sati mraka dnevno. Najbolje uspijeva na dubokim, strukturnim i plodnim tlima bogatim humusom, a potrebe za vodom rastu kako raste i sama biljka.
Ova leguminoza je jedan od najboljih predusjeva za mnoge ratarske usjeve. Njezini najpogodniji predusjevi su strne žitarice, šećerna repa i kukuruz, a najnepovoljniji su suncokret i ozima uljana repica. Na istu njivu soja može doći nakon 2 do 4 godine. Predsjetvena priprema tla obavlja se u proljeće i to drljačama, tanjiračama ili plošnim kultivatorima (sjetvospremači).
Najsigurnija sjetva je kada su temperature u površinskom sloju tla (do 8 cm) između 8 °C i 10 °C. Soja se može sijati od kraja aprila, u maju i juna, no uglavnom se sije u isto vrijeme kao i kukuruz jer imaju gotovo iste temperaturne zahtjeve pri klijanju. Razmak među redovima je 45 - 50 cm i izvodi se pneumatskim sijačicama. Prva kultivacija obavlja se kada soja tek nikne i dobro se raspoznaju redovi, a druga kada je biljka visoka oko 20 - 30 cm.
Potrebe za hranivima se povećavaju od početka cvjetanja do mahunanja i nalijevanja zrna. Maksimalne doze azota i kalija potrebne su u fazi cvjetanja i formiranja mahuna, a fosfora i sumpora u vrijeme formiranja i nalijevanja zrna.
Na plodnijim tlima đubrenje se obavlja na osnovi 30 - 60 kg/ha azota, 60 - 90 kg/ha fosfora i 40 - 60 kg/ha kalija, uz napomenu da se 2/3 azota osiguravaju pravilnom bakterizacijom. Na manje plodnim, težim tlima đubri se na osnovi 60 - 100 kg/ha azota, 90 - 120 kg/ha fosfora i 100 - 120 kg/ha kalija. Soja povoljno reaguje na đubrenje stajskim đubrivom zaoranim u jesen, pod zimsku brazdu.
Jedan od bitnih faktora u tehnološkom ciklusu je borba protiv korova. Izuzetno je specifična i zahtjevna, a uspjeh osim herbicida uslovljava i dobar sklop biljaka. Borbu protiv korova možemo započeti odmah nakon sjetve klasičnim zemljišnim herbicidima koji za uspjeh traže padavine.
Najčešća bolest koja se javlja kod soje je plamenjača (Peronospora manshurica). Simptome bolesti nalazimo najčešće na lišću, mahunama i sjemenu. Lišće poprima žućkaste pjege koje se mogu spajati i izazvati pucanje lista, a zaraženo sjeme je sitnije i na njemu se vide veće ili manje raspukline.
Osim plamenjače, soju za vrijeme ljeta kada su temperature jako visoke napadaju grinje. Na licu lista štete se vide u obliku sitnih sivkastih pjegica, a kod jakog napada uništava se hlorofil, list dobija žutu pa crvenkastu boju, suši se i otpada. Ako se ne prati pojava ovog štetočina u povoljnim uslovima za njihov razvoj može doći do znatnog smanjenja prinosa.
Optimalna vlaga zrna za žetvu je 14 - 16%, tada su gubici najmanji, ali su troškovi proizvodnje povećani zbog sušenja. U praksi se žetva nastoji obaviti kad je vlaga zrna 13 - 14% jer se takva soja može skladištiti bez sušenja u sušarama.
Zbog nepovoljnijeg odnosa zrno - slama propusna moć kombajna je smanjena i do 50% za što je potreban manji broj okretaja bubnja. U našim agroekološkim uslovima žetva soje uglavnom se obavlja sredinom i u drugoj polovici septembra, zavisno od roka sjetve, izabrane sorte i vremenskih uslova.
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autorica