Stočni grašak zahtijeva minimalnu upotrebu gnojiva - kako ga koristiti?

Stočni grašak (Pisum sativum, var. Arvense L.) je jedna od najrasprostranjenijih, visokoproteinskih kultura, koja se gaji u cilju dobijanja kvalitetnog krmiva. Vodi porijeklo s Bliskog istoka, odakle se brzo proširio u svim pravcima, posebno u Evropu, sjevernu Afriku i centralnu Aziju. U zavisnosti od dijela biljke koji se koristi, stočni grašak se dijeli na krmni i proteinski.

Krmni se odlikuje bujnom nadzemnom biomasom, kosi se u fazi punog cvjetanja i obrazovanja prvih mahuna, i koristi se cjelokupan nadzemni dio biljke. Može da se gaji kao čist usjev ili češće u smješi s potpornim usjevom (strnim žitima). S druge strane, proteinski grašak, također poznat i kao grašak za suho zrno, gaji se isključivo radi zrelog zrna bogatog proteinima i gaji se kao čist usjev, navodi Jovana Todorović iz Savjetodavne službe Ministarstva poljoprivrede RS. 

U čemu je značaj?

Značaj stočnog graška u proizvodnji krme ogleda se, u prvom redu, u mogućnostima ostvarenja visokih prinosa krme i zrna, odličnog kvaliteta. Zatim, u skromnim zahtjevima prema uslovima uspijevanja (posebno ozime forme), mogućnošću gajenja kao međuusjeva, u čistoj kulturi i smješama, te u raznovrsnim načinima iskorištavanja u ishrani životinja, kao što su zelena krma, sijeno, sjenaža, silaža, suho zrno i drugi.

Zahvaljujući kvalitetnom hemijskom sastavu, visokom sadržaju sirovih proteina, kalcijuma i stimulirajućih materija, vitamina S, stočni grašak predstavlja visoko vrijednu komponentu u ishrani svih vrsta i kategorija domaćih životinja.

Zelena krma predstavlja najjeftiniji način iskorištavanja stočnog graška, s najmanjim gubicima. Bogata je proteinima (povoljnog aminokiselinskog sastava), ugljenim hidratima, vitaminima, mineralnim materijama, dobro je konzumirana od stoke u svim fazama razvoja. Prinos i hranjiva vrijednost zelene krme u znatnoj mjeri zavise od vremena košenja.

Najintenzivnije nakupljanje suhe materije i proteina je u fazi obrazovanja mahuna i nalivanja zrna. Maksimalan prinos zelene krme i proteina, grašak dostiže u fazi nalivanja sjemena u plodovima srednjih mahuna, pri čemu mahune donjih etaža počinju da žute, a vršne počinju nalivanje sjemena.

U nekim slučajevima javlja se potreba za dehidracijom zelene krme, čime nastaje graškovo brašno s kvalitetom koji ne zaostaje za kvalitetom lucerkinog brašna.

Pravljenje sijena

Ako se kosi ranije, prije nalivanja sjemena, stočni grašak je pogodan za pravljenje sijena. Kako bi se spriječilo polijeganje graška i obezbijedilo izbalansirano hranjivo poželjno ga je gajiti u smješi sa strnim žitima. Strna žita imaju veći sadržaj suhe materije, čime se osiguravaju bolji uslovi za sušenje. U tom slučaju košenje se obavlja u fazi od sredine do punog cvjetanja ali prije klasanja strnina.

U odnosu na druge oblike konzervirane kabaste stočne hrane, spravljanje sijena od stočnog graška se rjeđe koristi, s obzirom na to da se radi o hranjivu s najvarijabilnijim hemijskim sastavom i hranjivom vrijednošću, zbog značajnog uticaja vremenskih uslova, koji mogu da dovedu do velikih gubitaka kako u prinosu tako i u kvalitetu krme.

Također, u smješi sa strnim žitima, stočni grašak je izuzetno pogodan za siliranje. To je proces u toku kojeg se svježa biomasa podvrgava fermentaciji u anaerobnim uslovima, gdje pomoću mikroorganizama dolazi do nastajanja mliječne kiseline, sirćetne kiseline i etil alkohola, pri čemu se pH snižava, biomasa se ukiseli i dobija se kvalitetna hrana u kojoj je spriječen razvoj proteoliznih bakterija.

Strnine se prvenstveno siju kao nosač, radi zaštite graška od polijeganja, ali i zbog niskog sadržaja šećera i visokog pufernog potencijala graška, u cilju nadoknade istih. Trenutak određivanja početka silaže zavisi od potreba hranjiva koje iziskuje sistem ishrane na farmi. Kombinacija graška i žitarica može da se kosi od faze cvjetanja graška pa do formiranja zrna u mahunama. Što je grašak u većoj fazi zrelosti, to je udio proteina u silaži manji, a veći procenat suhe materije.

Siliranje krme stočnog graška vrši se uz dodatak raznih hemijskih konzervanasa i hranjiva bogatih ugljenim hidratima. Silaža zelenog zrna graška uz dodatak natrijum-metabisulfita (Na2S2O5 ), svježe sirutke i kukuruzne prekrupe, odlikuje se sadržajem sirovih proteina od oko 10% i reakcijom sredine od 4,5-5,0, što predstavlja povoljno rješenje da se hranjiva vrijednost stočnog graška sačuva do momenta upotrebe.

Dva načina konzerviranja

Jedan od novijih načina konzerviranja krme stočnog graška je sjenaža, koja se smatra pogodnijim procesom spremanja stočne hrane u odnosu na siliranje i pripremu sijena, jer su mehanički gubici manji, list ostaje sačuvan i hemijski sastav je neznatno promijenjen. Priprema sjenaže predstavlja kombinaciju dva načina konzerviranja kabaste stočne hrane – sušenja radi pripreme sijena i siliranja.

Zbog prednosti u odnosu na prvi i drugi način konzerviranja (spremanja sijena i silaže), sjenaža ima sve veći značaj posebno pri konzerviranju biomase leguminoznih biljaka. Pokošena zelena masa stočnog graška mora da se prosuši, sve dok se sadržaj vlage ne svede na 45-55%. Nakon toga, biomasu treba isjeckati i jako sabiti, u cilju istiskivanja zraka iz nje, odnosno stvaranja anaerobne sredine, što će onemogućiti truljenje organske materije izazvano radom bakterija i gljiva. Ovako pripremljena krma zadržava svježinu, a list koji je glavni izvor proteina, u cjelini ostaje očuvan.

Koji su najbolji uslovi za uzgoj stočnog graška?

Zahvaljujući niskom sadržaju antinutritivnih materija, zrno stočnog graška se može koristiti u ishrani domaćih životinja, neposredno nakon žetve i bez prethodne termičke obrade. Grašak za suho zrno je odličan izvor biljnih proteina (23-27%) i u značajnoj mjeri može nadoknaditi deficit proteina biljnog porijekla, za potrebe stočarske proizvodnje. Svarljivost zrna je izuzetno visoka, pa se grašak ubraja među zrnasta hranjiva s najvećom svarljivošću.

Zrno graška je bogato metioninom, jednom od važnijih aminokiselina u ishrani domaćih životinja, dok je i sadržaj lizina također visok, što zrnu proteinskog graška daje dodatnu nutritivnu vrijednost.

Poseban značaj ogleda se u prisustvu bakterijalne simbioze, te mogućnošću azotofiksacije značajnih količina azota, odnosno minimalne upotrebe azotnih đubriva i gajenja za zelenišno đubrenje, što sve ima posebnog značaja za proizvodnju zdrave hrane i zaštitu eko sredine.