Analize pokazuju da se, nakon žetve u doba neolita, dosta roda skladištilo i to na nekoliko načina. Najzastupljeniji u ovim krajevima bio je u vidu kamenih posuda od debelih zidova, zatim kontejneri od gline ili podzemni koji su nalik silosima.
Pšenica, danas jedna od najzastupljenijih žitarica na ovim prostorima, bila je i među najdominantnijim biljkama starim oko 8.000 godina. I za vrijeme ranog neolita, mlađeg kamenog doba, na manjim poljima u blizini naselja koja su stvarali, naši preci su uzgajali prije svega jednoredu i dvoredu, a kasnije se pojavila i ona koju danas zovemo hljebnim zrnom. Osim žita, na parcelama je u najvećoj mjeri bilo i ječma.
"Svakako su biljke kojima su najviše pažnje posvećivali ratarski usjevi. Ta proizvodnja potiče prvenstveno sa Bliskog istoka, ali je, zbog geografske povezanosti sa tim područjem, rano stigla na Balkan. Prvo se razvijala na ostrvima u Grčkoj, a vrlo brzo stiže i kod nas i to su, u tom trenutku, već pripitomljene vrste. Bilo je i mahunarki i to najviše graška, sočiva i urova. Leblebija je bila vrlo interesantna, ali više na Bliskom istoku nego ovdje", objašnjava studentkinja doktorskih studija arheologije na Filozofskom fakultetu, Amalia Sabanov.
Na njivama mogle su se vidjeti i uljarice poput lana i maka, ali je mak ipak bio zastupljeniji u zapadnoj Evropi.
"Lana u ranom neolitu ima tek u nekoliko primjeraka dok je u kasnom bio znatno rasprostranjeniji, te se od njega pravila i tkanina, a pretpostavlja se i ulje."
Po karakteristikama, u pitanju su plodovi vrlo slični današnjim. Veličina zrna ostala je gotovo ista, a jedinu razliku, napominje Sabanova, možemo primjetiti kod mahunarki - bile su dosta sitnije, posebno grašak.
Pomoću analize azota i ugljika, dodaje naša sagovornica, zaključeno je da su poljoprivrednici u to vrijeme primjenjivali i đubrivo, te da su dobro poznavali biljku i znali šta joj je potrebno. Kako su obrađivali i pripremali zemljište, objašnjava nam, možemo zaključiti analizom alatki.
Okopavine imaju velike potrebe za hranjivima - za bogati prinos obavite kvalitetnu prihranu
"Pošto je to kameno doba, uglavnom su ih pravili od kamena. Međutim, često su koristili kosti i rogove životinja. Zemlju su obrađivali ručno tim pomagalima i to najčešće rogom jelena. Za žetvu imali su srpove od kamenih oštrica koje su veoma sitne i ugrađivale su se u dršku od kosti ili drveta", objašnjava doktorand Filozofskog fakulteta.
Analize takođe pokazuju da se, nakon žetve, dosta roda skladištilo i to na nekoliko načina. Najzastupljeniji u ovim krajevima bio je u vidu kamenih posuda od debelih zidova, zatim kontejneri od gline ili podzemni koji su nalik silosima.
"Možemo uočiti da je bilo i neke vrste prerade svih tih plodova. Često nailazimo na ostatke u ognjištima. U pitanju su ljuske koje su odstranjivali prilikom čišćenja i bacali u vatru. Mljevenje su obavljali ručno, a da je termičke obrade bilo vidimo po tome što su unutar kuća pronađena mnoga ognjišta i brojne pećnice sa ostacima obrađenih žitarica."
U ishrani se koristilo i voće. Najviše se jeo dren, zatim lješnik, žir. Bilo je i malina, kupina, zove, jagode, rjeđe jabuke i kruške, ali ništa od toga nije bilo kultivisano već su ih tadašnji stanovnici sakupljali isključivo u prirodi.
Vrijeme za berbu trnjina i gloginja - nakon mraza odlične za preradu
Klima je i tada uticala na razvoj proizvodnje, te su se svi ovi usjevi prvenstveno uzgajali na istoku i zapadu, a kasnije se to širilo na sjever i jug. Međutim, što se sjevernije išlo, diverzitet biljaka bio je manji upravo zbog ne tako adekvatnih vremenskih uslova.
Tagovi
Autorica
