Tomatillo - zanimljivo povrće, još uvijek malo poznato kod nas

Tomatillo (Physalis philadelphica) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice pomoćnica. On je porijeklom iz Meksika pa se kod nas često naziva meksički paradajz. Jedna je od osnovnih povrtnica i namirnica u latino - američkoj kuhinji. Kod nas je ovo povrće još uvijek manje poznato iako uspijeva i u ovim krajevima, a njegov uzgoj je vrlo sličan uzgoju redovnog paradajza.

Uzgaja se skoro poput običnog paradajz

Traži topao, sunčan do polusjenovit položaj koji je zaštićen od vjetra. Tlo treba biti plodno, duboko i rastresito, vlažno i dobro propusno. Sije se u zatvorenom u februaru ili martu u teglice, a nakon što dostigne visinu od 4 do 5 cm, presađuje se u zasebne posudice, prečnika većeg od 8 cm.

Kako proizvesti rasad povrća tehnikom pikiranja?

Nakon toga ih smjestite na mjesto s dovoljno svjetla i nižom temperaturom s dnevno - noćnim kolebanjima jer će previsoka ili ujednačena temperatura u ovoj fazi podstaći izduženi rast i odbacivanje donjih listova.

Nije mu neophodan potporanj

Na otvorenom se presađuju kada prođe opasnost od mrazeva, najčešće krajem aprila ili u maju. Ukoliko se prilikom rasta u zatvorenom prostoru izduži treba ga posaditi malo dublje, ukoso do prvih listova. Na taj način će dio biljke koji je ukopan u zemlju pustiti dodatno korijenje i bolje se ukorijeniti. Preporučuje se presadnice saditi na razmak od 80 do 100 cm jer će na taj način imati bujan rast, a za razliku od paradajza, njemu nije potreban potporanj.

Kada mu narastu bočne grane s puno plodova, može se dogoditi da će polijegati na tlo pa se tada mogu privezati za potpornje, no to nije nužno, jednostavno ih pustite da polegnu. Grane u dodiru s tlom često puštaju novo korijenje (poput paradajza). Tomatilo nije samooplodan pa je za oprašivanje i zametanje plodova potrebno barem dvije biljke.

Otporan na bolesti i štetočine, ali treba prihranu 

Tomatillo je otporna biljka i ne napadaju je bolesti i štetočine kao što je to kod običnog paradajza. Najveću prijetnju predstavljaju puževi koji mogu jesti plodove koji padnu na tlo.

Za razliku od običnog, zaperke ne treba uklanjati jer se na njima razvijaju cvjetovi i plodovi. Biljku treba redovno zalijevati. Tlo treba biti stalno vlažno, ali nikako previše jer tada dolazi do truleži cvijeta i pucanja plodova. Preporučuje se svakih 10 do 15 dana prihraniti ovu biljku tekućim đubrivom Preporučuje se i tlo oko biljaka pokriti plastičnom folijom ili slamom kako plodovi koji su jako nisko ne bi trunuli na zemlji.

Plodovi su zreli kada je vanjska ovojnica suha i smeđa

Ima žute cvjetove okrenute prema dole, a nakon cvjetanja pojavljuju se lampioni koji su na početku prazni i izgledaju "napuhnuto". To je zapravo ovojnica koja štiti budući plod od vanjskog uticaja. Plod u njima brzo naraste i kada je već na polovini svoga rasta, lampioni postanu premali i puknu, ali ostaju kao zaštita na plodovima. Zrelost ploda uočavamo po zreloj vanjskoj ovojnici koja postane suha i smeđa, a plodovi se beru kada se lako odvajaju od stabljike i to najčešće u avgustu pa sve do kasne jeseni. Jedna biljka može dati i preko 100 plodova.

Oni se ne mogu dugo čuvati, a preporučuje se da se umotaju u novinski papir i čuvati ih na hladnom mjestu do dvije sedmice. Takođe se mogu i zamrznuti, ali se prije toga trebaju oguliti i prokuhati u vreloj vodi.

Treba imati na umu da su svi dijelovi biljke otrovni osim ploda pa je potrebno pažljivo skinuti ovojnicu s ploda i ne konzumirati ostale dijelove biljke.