Kukuruz je dobijen kultiviranjem biljke teosinte: Kako se razvijao kroz istoriju?

Kukuruz je jedna od najvažnijih svjetskih ratarskih biljaka. Osim za prehranu ljudi te hranidbu stoke, njegova primjena vidljiva je i u tekstilnoj, farmaceutskoj, kozmetičkoj i industriji alkohola. Sve se više koristi i u proizvodnji biogoriva etanola, čija potrošnja kroz godine višestruko raste.

Svima nam je do sada bilo poznato kako je porijeklo ove biljke iz Srednje Amerike, a da su ga prvi kultivirali drevni narodi Asteci, Maje i Inke. Koristili su ga na nebrojene načine, a osim za hranu, služio im je za izgradnju, odjeću, dekoraciju i ogrjev.

U Europu je donesen 1493. godine.

Biljka od koje je sve krenulo zove se teosinte. Bio je to prvi kukuruz, a putanja njegove evolucije u zlatno zrno koje danas svi poznajemo puno je složenija nego što su to naučnici ranije mislili. 

Kako je sve započelo?

Općeprihvaćena teorija kaže da se s njegovim uzgojem započelo prije oko 9.000 godina, u dolini rijeke Balsas u južnom dijelu Meksika. Klip ove trave bio je manji, sa nekoliko zrna obavijenih čvrstim omotačem. 

Uz ljudsku intervenciju, odabir povoljnijeg svojstva tla, evoluirao je u veću i unosniju biljku koja se potom prenosila u druge dijelove Amerike. Zanimljiva činjenica je i ta da je u vrijeme europske kolonizacije u 15. vijeku, kukuruz bio glavni izvor hrane u mnogim dijelovima regije.

Koji se kukuruz koristi u ishrani ljudi, a koji u prehrani domaćih životinja?

Logan Kisler, vodeći autor studije objavljene u časopisu Science i kustos u Nacionalnom prirodoslovnom muzeju Smithsonian, kaže da se prema toj teoriji protok gena iz, moglo bi se reći divljeg kukuruza, kod nekih sorti još uvijek događa, ali da je uglavnom zaustavljen i usporen. Međutim, istraživanja su podstakla Kislera i njegove kolege da preispitaju ovu teoriju. 

Dvije nezavisne naučne grupe analizirale su DNK 5.000 starih klipova iz špilje u Meksiku i otkrili da je drevni kukuruz još uvijek bio usred procesa pripitomljavanja - imao je neke gene povezane sa teosinteom koji je određivao način širenja sjemena i količinu skroba. 

Otkriće je bilo iznenađujuće, pogotovo zato što su klipovi nađeni kada se on već bio proširio i uzgajao na području jugozapadne Amazone već gotovo 1.500 godina. Drugim riječima, evolucijska priča o ovoj žitarici ima dva različita puta. 

"Tu dolazimo do paradoksa jer već imate kukuruz koji se kontinuirano uzgaja u dijelovima Amazone hiljadama godina, a njegova evolucija još nije završena tamo odakle je potekao", kaže Logan te dodaje kako je, da bi pomirio arheologiju i genetiku, morao razmišljati o novom modelu pripitomljavanja.

Njegujte paradajz kokošijim i đubrivima koje imate na gazdinstvu

Nakon toga je odlučio analizirati genome više od 100 sorti savremenog kukuruza, a sekvencirano je njih 40. Tim je proučio i DNK 11 drevnih biljaka. Rezultati su ih doveli do otkrića nekoliko različitih sorti od kojih je svaka imala jedinstven odnos sa teosinteom. Najvažnije je što su rezultati otkrili da, iako je kultiviranje započelo u Meksiku, ta je žitarica odnesena negdje drugo prije nego što je postupak pripitomljavanja završen.

Zanimljivo otkriće bilo je i u činjenici da je onaj savremeni iz Anda i jugozapadne Amazone usko povezan s onim proizvedenim u istočnom Brazilu. 

Važno za budućnost

Michalea Blakea, antropologa sa Univerziteta u Britanskoj Kolumbiji koji proučava porijeklo i širenje poljoprivrede, posebno je zainteresovalo ovo istraživanje. Smatra kako je jako teško doći do nekih saznanja jer u Južnoj Americi postoji jako malo uzoraka koji potiču od prije 5-6 hiljada godina. 

Iako, Kisler priznaje da bi bilo jako lijepo imate tako stare uzorke, najbitnije mu je saznati kako se ova biljka prilagođavala novim okruženjima u prošlosti kako bi to mogao primjenjivati i u sadašnjosti, ali i budućnosti.

Koliko vi znate o ovoj žitarici možete provjeriti u kvizu ovdje.

"Pripitomljavanje kukuruza do danas je bilo toliko uspješno jer je simbiotski odnos između ljudi i biljke bio uspješan milienijima. Kultiviranjem su ljudi dobili pouzdan izvor hrane i redovno se sijao u zemlji bogatoj hranjivim materijama.

Međutim, naša klima koja se brzo mijenja, pogoršava taj odnos. Stoga je još važnije razmišljati u smislu biološke raznolikosti i prilagodljivosti kada naš sistem proizvodnje hrane počne loše reagovati na klimatske promjene", zaključuje istraživač.