Znate li šta su ćurak, kožuh, opaklija, pršnjak? I ko ih pravi?

Prema poznatim podacima, štavljenje kože i izrada odjevnih predmeta od nje starije je od poljoprivrede. Još u lovačko - sakupljačka vremena, ljudi su pokušavali da se obuku u kožu ulovljenih životinja. Brzo su primijetili da koža, kad se skine sa lovine, postane kruta i potpuno nepodesna za odjeću. Dovijali su se na razne načine, koristeći različite masnoće i sokove biljaka, tanin iz kore drveća, vodu i oštro kamenje, dok nisu pronašli čarobni postupak koji je davao rezultate.

U pradavna vremena, štavljenje i uopšte obrada kože, sa krznom ili bez njega, bilo je, kako izgleda, posao najstarijih u zajednici, koji su znali znanje, i djece, koja su gazila i rastezala kožu. Neki od sastojaka koji se upotrebljavao za ovaj postupak bili su otrovni, drugi su izuzetno neprijatno mirisali, a treći podrazumijevali obje osobine. Svejedno, ljudi su počeli da se odijevaju, a zatim i obuvaju, u kožu.

Unosno zanimanje

Poljoprivredna domaćinstva tih drevnih vremena sama su štavila kožu za odjeću i obuću svojih članova. Već u antičko doba, obrada kože i izrada korisnih predmeta od nje postaje unosno zanimanje. U srednjem vijeku, zanatlije formiraju cehove, a države regulišu njihovo djelovanje kako bi kontrolisala trgovinu. Do savremenog doba, koža je ostala fascinantan materijal za izradu kvalitetne obuće, odjeće i opreme, od novčanika do čizama i od tople kožne jakne do kapa i presvlake za namještaj i automobilska sjedišta.

Tabačka stupa u Visokom jedina sačuvana na Balkanu

Narodna zimska nošnja svih naroda u Evropi podrazumijeva i kožne odjevne predmete. Pokreti i grupe koji osuđuju upotrebu kože - zbog ubijanja životinja i prerade štetne za ljudsko zdravlje - pojavili su se srazmjerno nedavno. Prema izvještaju Ujedinjenih nacija, 99 posto kože koja se koristi u modnoj industriji potiče od životinja koje su namijenjene za klanje i ljudsku ishranu, a najveći izvoznici sirove kože su Indija i Kina. 

Kožuhari, ćurčije

Poljoprivrednici, naročito imućniji, rado su se odijevali u kožu. Miloš Crnjanski opisuje bogate banatske paore u visokim čizmama od kvalitetne kože koja se, dobro uglancana, presijava na svjetlosti. Majstori kožari, ili, kako je nekad bilo uobičajeno, kožuhari ili ćurčije, izrađivali su zimske odjevne predmete. Ćurak, kožuh, opaklija, grudnjak ili pršnjak, kaiši, bunde, sve se to kupovalo od majstora na pijaci, vašaru ili direktno u radnji.

Zanat su uz majstore učile kalfe, mlađe kalfe i šegrti. Za šegrte su uglavnom uzimana siromašna djeca iz brojnih porodica, kako bi, kad izuče zanat, mogla da pomognu roditeljima. Učili su zanat nekoliko godina, a od 1900. godine šegrt je morao da ima završenu osnovnu školu. Koristila se većinom jagnjeća i ovčija koža u velikim količinama, koja se solila, posipala gipsom i brašnom u jednakoj srazmjeri, otresala, sušila i gulila naročitim alatkama u nekoliko navrata da bi postala dobra za obradu.

Kakve veze imaju gljive?

Majstori su nabavljali kožu ili direktno od poljoprivrednika ili od seoskih mesara, a bilo je i vrlo ozbiljnih trgovaca kožom. U Negotinskoj krajini koža se bojila dudovom i orahovom pečurkom, a u okolini Požarevca gljivom od brijesta i jabuke. Jedna vrsta gljive koja raste samo u okolini Đevđelije trošena je u Negotinu, Požarevcu i Beogradu u količinama od 1.500 kilograma godišnje.

Od dobro uštavljenje kože prave se još bolji bubnjevi

Osim gljiva, dodavala se u boju za kožu još i zelena galica. Do danas, zanat nije izumro, ali kožarske manufakture su znatno rjeđe, kožni predmeti kupuju se u prodavnicama i koža se često zamjenjuje jeftinijim materijalima koji se brže obrađuju.