Od dobro uštavljenje kože prave se još bolji bubnjevi

Mnogo je dobrih majstora, ali rijetki znaju praviti bubnjeve. Jedan od njih je i Miodrag Stojanović, a svi ga znaju pod nadimkom Tarabuče. U njegovom dvorištu obično se začuje dobra svirka tako da mještani sela Crni Lug znaju da je kod njihovog Tarabučeta ponovo došao neki poznati muzičar.

Ljudi iz svijeta muzike ne prestaju dolaziti kod njega po ovaj instrument od kako je gočobiji, na daleko čuvenog orkestra Jovice Ajredinovića napravio goč. Koliko je postao cijenjen među njima shvatio je tek kada se pojavio na jednom od muzičkih takmičenja. 

Bubnjevi od životinjske kože teški za nošenje

U vrijeme kada se počeo baviti ovim poslom bili su u modi samo bubnjevi koji su se pravili od teleće, jareće, ovčije i kozje kože, a od kojih je on znao napraviti instrumente vrhunskog kvaliteta. Kako je, međutim, vrijeme prolazilo kupci su sve više tražili da im napravi bubnjeve od japanske plastike koji su bili otporni na vlagu i mnogo lakši za nošenje.

"Oni koji su u orkestru nosili i svirali bubanj napravljen od recimo teleće kože bili su na velikim mukama jer im je od težine vremenom stradala kičma, a stalno su se bojali i da im instrument ne pokvasi kiša ili da ga, ne daj Bože, pićem polije neki pijani gost, onda od svirke ne bi bilo ništa", priča Stojanović.

Tapani od kozje kože

Uprkos povećanoj potražnji bubnjeva od vještačkog materijala njemu i dalje stižu porudžbine sa molbom da im ovaj instrument napravi od životinjske kože. Tako Albanci iz Preševa i okoline uvijek traže da im pravi tapane od kozje kože. Od ovog materijala pravi i tarabuk po koji dolaze kupci iz Makedonije, Srbije i ostalih zemalja u okruženju. Kozju kožju za pravljenje ova dva instrumenta nabavlja iz jednog okolnog sela i izuzetno je zadovoljan njenim kvalitetom.

"Oni to profesionalno rade i nemam nikakvih primjedbi na njihov proizvod od koga mogu napraviti vrhunske instrumente. Kroz materijal koji dobijam vidim da nimalo ne štede na soli prilikom štavljenja kože koju onda uroluju u rolat vodeći računa da krzno bude napolju i koje ostave tako da stoji nekih sedam dana. Poslije toga obavezno je razviju na trokut da se suši s tim što suncu obavezno izlože usoljenu stranu. Nakon ove faze uslijedila bi fina obrada osušene kože od koje kasnije pravim bubnjeve."

I na kraju provjera tonova

Glavni štos u tom poslu je postavljanje kože na instrumentu koji će dati adekvatne tonove. Ovaj majstor to radi po šablonu koji sam pravi od orahovine. Kada mu pođe za rukom postaviti je na instrument, obavezno odsvira na njemu taktove neke poznate melodije. Kada svira na bubnju, tapanu ili goču obavezno upotrebi pručku i dumbu da vidi kakve sve tonove može izvući iz tek napravljenog instumenta. 

"Goč sam naučio svirati družeći se sa Romima još u osnovnoj školi. Toliko su mi prirasli srcu da sam naučio njihov jezik i počeo muziku osjećati kao oni. Ovo i ne treba da čudi jer punih 50 godina drugujem sa romskom muzikom, zvukom trube i njenim ritmom koji je prepoznatljiv svuda u svijetu", kaže naš sagovornik.

Svjetleća atrakcija

Ove kvalitete pogotovo znaju vođe mnogih orkestara u njegovom kraju  pa kada im zafali gočobija oni onda odmah njega zovu. Poznati zanatlija nastupao je i na nastupima nekih estradnih umjetnika u regionu, a kada to zatreba nastupa i u pozorištima.

Na jednom nastupu pojavio se sa svjetlećim gočem koji je sam napravio. Ovaj njegov izum posebno dolazi do izražaja u trenutku kada se u sali, gdje je svirka, ugase svjetla i gdje se publika nalazi na vrhuncu euforije. Poslije ovakvih nastupa stigle su mu i nove porudžbine za svjetleći bubanj koji je postao prava atrakcija na nastupima raznih muzičara.