Nekadašnji poljoprivrednici bili su sigurni da vuka ne treba ni pominjati, jer može da se pojavi u među stokom, naročito ovcama.
Vuk izaziva nepodijeljen strah seljaka, zabilježili su etnolozi. Obična životinja iz šume, koja živi u čoporima, poprima u narodnoj mašti sve osobine pravog čudovišta kakvog ni u bajkama nema. Čak i ako je stoka dobro zazimljena, smještena u štale, zaštićena čvrstim zidovima i čuvaju je dobro naoružani momci i dvadeset velikih šarplaninaca, dovoljno je pomenuti vuka, pa da na sva lica legne sjenka straha.
U narodnim pričama, ova životinja je u stanju da preskoči ograde koliko god čvrste bile, da prođe, nevidljiv i neviđen, pored pasa koji samo očajno laju, da uđe u tor, pojede ovcu koja mu se svidjela ili da uđe u kuću i pojede baš onog čobanina koji mu se zamjerio. Protiv ovakvog neprijatelja preci su koristili post i molitvu, ponekad iskreno vjerujući da njega "ne bije" uobičajeno ljudsko oružje. Izreka "mi o vuku, a vuk na vrata", koju koristimo u smislu "baš o tebi pričamo, a ti, evo, stižeš" imala je u davna vremena sasvim drugo značenje.
Nekadašnji poljoprivrednici bili su sigurni da ovu zvijer ne treba ni pominjati, jer može da se pojavi među stokom, naročito ovcama. Zato su koristili riječi "kurjak", "kamenik" ili "zvijer". Sve ovo djeluje pretjerano, naročito u ravničarskim krajevima, međutim, u planinama, gdje se još dešava da preko zime napadnu stada, strah od ove životinje dostiže neslućene, čak mitske razmjere. I, kako su stručnjaci utvrdili, mit je vrlo živ.
Poznata priča o Crvenkapi ilustruje praksu evropskih naroda da u toku duge zime zaista pošalju djevojčice u šumu, vukovima - i na taj način smanje broj gladnih usta u selu. Kod drevnih Slovena, prije nastanka svijeta koji poznajemo, prije pojave Peruna, Velesa, Daboga i ostale božanske družine, nebom i zemljom je vladalo stvorenje koje su zvali Nebeski vuk. On je, po predanju, dao ljudima vatru, naučio ih da love, pokazao im koje su biljke i gljive otrovne, a koje dobre za jelo - ukratko, pojavio se kao pomagač ljudskog roda, a ne opasnost. Zauzvrat, tražio je dio stada. Ljudi, po običaju, svoj dio pogodbe nisu ispunili i tako su stekli vječitog neprijatelja čije brojno potomstvo samo čeka u šumi da napadne.
Ipak, ova strašna slika ima i drugu stranu: u bajkama glavni junak spašava vuka iz zamke, a ovaj mu pomaže u nevolji ili u teškom zadatku. Njemu se u mnogim prilikama "čini čast", to jest izvršavaju se obredi koji treba da ga umilostive. Za Badnje veče domaćica iznosi "vuku večeru". Lovci koji odstijrele ovog mitskog neprijatelja u planinskim krajevima još upražnjavaju stari običaj koji se zove "vučari": oderu kožu sa ubijene životinje, napune je slamom, da bude još veća nego što je u prirodi, čak joj u zube zadjenu zapaljenu cigaretu ili lulu.
Narodna vjerovanja: Šta ševa predviđa, a šta znači "volujsko oko"?
Ovako pripremljenu postave je na improvizovana nosila, pa idu od kuće do kuće po selu pjevajući:
Domaćine, dome moj, evo vuka pred tvoj dvor
goni vuka od kuće, nije dobar kod kuće
podaj vuku sočice, da ne kolje ovčice
podaj vuku vunice, da ne kolje junice
podaj vuku vlasa, da ne kolje pasa
podaj vuku slanine, da ne slazi s planine
Domaćini ne oklijevaju nego vučarima iznose darove, vunu, brašno, vijence luka, suho meso i naravno rakiju. Ovo je, izgleda, stari oblik žrtve vuku - koja se, naravno, predaje lovcima.
Međutim, ovaj predator ima i zaštitnu funkciju: sela, gradovi i znamenita mjesta širom Evrope nose imena koja upućuju na njega.
Prezimena koje sadrži ime vuka spadaju u vrlo česta - Vuković, Vukić, Vukčević, Vučenić i tako dalje. Djeci se davalo zaštitno ime Vuk, Vukoslav, Vukica, Vukosava, da bi dijete, naročito ako je slabijeg zdravlja, postalo hrabro i otporno kao vuk. Novorođenčad su provlačena kroz "vučji zijev" (čeljusti ubijenog vuka) da bi bila jača.
Postoji i prilika kad je čovjek slobodno smio da izgovori "zabranjenu" riječ, a to je u velikoj nevolji: tada je prizivao ovo mitsko biće, oslovljavajući ga kao "druga" ili "brata", ili imitirao vučje zavijanje u nadi da će mu se iz šume odazvati isti zvuk.
Tagovi
Autorica