Narodna vjerovanja: Šta ševa predviđa, a šta znači "volujsko oko"?

Historičari i etnolozi zapazili su da ptice imaju veliku ulogu u životu poljoprivrednika te da uživaju izvjesno poštovanje širokih seljačkih slojeva. U pitanju je veoma star običaj, među prvobitnim rukotvorinama ljudskog roda su krilata stvorenja. Drevni vračevi i sveštenici pokušavali su da proreknu sudbinu na osnovu leta ptica, a ponešto od tih običaja zadržalo se do današnjih dana, naročito kod ljudi koji, obrađujući zemlju ili gajeći stoku imaju redovniji kontakt s prirodom od gradskog stanovništva.

Kod seljaka, one su vjesnici promjena, simboli ponosne slobodne duše. Ševa koja pjeva nad uzoranom njivom predviđa lijepo vrijeme i izobilnu rodnu godinu. Naprotiv, mnoštvo vrana koje grakću nad još golom zemljom nisu dobar znak. Mala ptica poznata kao "volujsko oko" kad sleti na rogove govečeta siguran je znak množenja krupne stoke. Sjenica i žuna poznaju trave koje liječe sve bolesti, ali, neće svakom da pokažu nego samo onom ko ih je hranio preko zime. Zato seljaci, naročito stariji, bace ponekad šaku mrva ili pšenice na zemlju, pozivajući ptice da se počaste.

Epske pjesme

U ponekim selima sačuvan je od zaborava običaj "ptičje svadbe", kad se, obično u šumarku blizu kuća, postavlja trpeza sa slatkišima i djeca okupljaju da slatkiše pojedu, uz objašnjenje starijih da to "ptice vraćaju čast", to jest zahvaljuju za hranu tokom zimskog perioda. Povratak selica povod je za radost, znak da je zima sigurno prošla i da mrazeva više neće biti. Rodino i lastino gnijezdo se ni slučajno ne dira, jer bi to donijelo nesreću domaćinstvu i imanju. Golubovi su gajeni zbog vjerovanja da čuvaju kuću, mir u porodici i bogatstvo domaćina.

U narodnoj, usmenoj književnosti, također zauzimaju visoko mjesto, tu je žar ptica, pa devet paunica koje jedu zlatne jabuke, ogromna ruh ptica koja može da podigne brod iz mora, veliki orlovi i sivi sokolovi koji donose vijesti i glasove, utva zlatokrila (jedna vrsta divlje patke sa krilima žutim s donje strane, danas veoma rijetka vrsta), vrani gavranovi, a sve govore s ljudima, daju pametne savjete i ovjekovječene su u pjesmama i bajkama. 

Ne jede se sve što leti

U poslovicama također su zastupljene, kaže se "svaka ptica svome jatu leti", "gdje kosovi sude" (to znači: u šumi, gdje nema nikakvog suda), "jedna lasta ne čini proljeće", "ljepši soko nego vrana, ljepši paun od ćurana", "malena je 'tica prepelica al' umori konja i junaka i sokola na desnici ruci" (provjereno), a također i "ne jede se sve što leti".

Ptice su neprijatelji poljoprivrednih štetočina, a sve ih je manje

Ova izreka se koristi u smislu "nije sve tako jednostavno, kao što misliš", ali nekad je imala sasvim drugo značenje. Zašto se ne jede sve što leti? Doslovno - zato što se ne jede. Pokušavajući da obogate jelovnik, nekadašnji seljaci, naročito mladi momci, postavljali su zamke za, prepelice, jarebice, šljuke, fazane, čak i obične vrapce, pa ih pripremali na brzinu, obično tu gdje su ih ulovili, blizu njive ili voćnjaka u kome su radili. Dr Olga Zirojević istražila je da je širom srednjovjekovne Evrope bila raširena praksa lovljenja i konzumiranja labudova, ždralova i čaplji, ptica koje zbog sastojaka u mesu uopšte nisu za ljudsku ishranu.

Ako su engleski kraljevi i ruski plemići jeli pečene labudove, što je zabilježeno u historijskim izvorima, nema sumnje da su se i seljaci gostili ovako otmjenim pticama, samo kad bi uspjeli da ih uhvate, a da pritom izbjegnu pažnju lovočuvara. Ova štetna praksa, kako za ljude tako i za labudove, ždralove i čaplje, nestala je tek kad je gajenje domaće živine poprimilo dovoljne razmjere da ishrani stanovništvo. Tada su one divlje postale rijetkost na trpezi poljoprivrednika i ostavljene da prežive u prirodi i u bajkama.