Poljoprivrednici, ako nemate ambicije za naredni period, onda ste u problemu!

Poštovani poljoprivrednici, u kakvom raspoloženju dočekujete Novu godinu? Da li razmišljate o unapređenju vaše proizvodnje, nabavci nove opreme, novim tehnologijama, unapređenju agrotehnike...? Ako ovo nisu vaše ambicije za naredni period, onda je jasno da se nalazite u problemu. Zbog toga, bojim se da je gorak ukus vašeg nezadovoljstva dominantno osjećanje u
ovim prazničnim danima.

Mnogo toga se dešavalo u godini za nama. Čovjek prosto ne zna odakle da krene. Da li je to jedna potpuna šizofrenija na svjetskom tržištu žitarica i uljarica ili je to potpuno u praksi primijenjena pokazna vježba kako izgledaju posljedice globalne promjene klime, ili je to suočavanje sa apsurdom da imamo niske cijene primarnih poljoprivrednih roba uz istovremeno visoke cijene hrane u rafovima prodavnica ili je to ekstremna cjenovna diskrepanca na relaciji visokih troškova proizvodnje u odnosu na tržišne cijene roba primarnog poljoprivrednog sektora... Mnogo je razloga za razmišljanje i analizu na bazi ovih okolnosti.

Kad se digne kuka i motika 

Međutim, mislim da ćete se složiti sa mnom ako kažem da je osnovni utisak koji je obilježio godinu za nama, protesti poljoprivrednih proizvođača u cijelom regionu.

Srbijanski poljoprivrednici su svoje zahtjeve kroz proteste ispostavili još u maju, pa ih u septembru ponovo aktuelizovali, da bi protesti eskalirali u novembru kroz podsjećanje države šta je obećano, a nije ispunjeno. Njihove nezadovoljne hrvatske kolege gotovo istovremeno u jedanaestom mjesecu blokiraju glavne saobraćajnice i traže rješenje za nastali problem u svinjarstvu koji je nastao širenjem afričke kuge svinja. Poljoprivrednici u BiH su nešto blažim metodama vršili pritisak na Vladu da se proglasi elementarna nepogoda čime bi se stvorio institucionalni prostor za naknadu štete od vremenskih neprilika.

Protesti nezadovoljnih (ne samo poljoprivrednika) jedan su od legitimnih načina iskazivanja nezadovoljstva i to samo u slučajevima kada država ne reaguje blagovremeno na izražene probleme pojedinih ugroženih grupacija. Protesti se organizuju u svrhu traženja reakcije države na ukazane probleme učesnika protesta. Ukoliko država adekvatno reaguje, dolazi do pregovora, pa potom i dogovora, odnosno sporazuma dvije strane (demonstranata i države). Ti dogovori se procesuiraju kroz zakone, uredbe ili već druge forme u nadležnosti legislative. Tu bi trebao da bude kraj čitave procedure protesta.

To tako jednostavno zvuči, ali da li je u praksi baš tako.

"Neki ćete da poginete, al' neki ćemo da se vratimo"

Konačno, istine radi, pomenimo da izlazak na ulice nije "specijalitet" naših prostora. To je generalno demokratsko pravo koje se vrlo često koristi u mnogim zemljama širom svijeta. Nekako najaktivniji su poljoprivrednici Francuske, Belgije, pa i Njemačke, često smo svjedoci protesta lučkih radnika u Argentini,... Sve u svemu, legitimno pravo protesta je opšteprihvaćen model iskazivanja nezadovoljstva. Nekada su ti protesti izraženi u blažoj, nekada u oštrijoj, nekada čak i u radikalnoj formi, ali uglavnom svi protesti se završavaju sporazumom.

Zašto se onda protesti kod nas percipiraju kao sukob dvije zaraćene strane? Zašto se kod nas pregovori uvijek odvijaju u atmosferi opšteg nepovjerenja? Zašto postoji tako oštra linija podjele na "mi"  i "oni"? Konačno, zašto se stvara tako naglašeno takmičarska atmosfera gdje neko mora da pobjedi, a neko da izgubi?

Ovakvu atmosferu možemo djelimično pripisati našem mentalitetnom sklopu, ali prije svega mislim da je u pitanju manjak demokratskog kapaciteta društva i nedostatak percepcije da su svi akteri u ovom procesu praktično na istom zadatku, a ne suprotstavljeni rivali gdje će neko pobijediti, a neko nužno izgubiti. Poslije svega, poslije dugotrajnog mrcvarenja i beskonačnih pregovora, ne vjerujem da će svi biti zadovoljni. Ustvari, svi će biti zadovoljni i svi će biti nezadovoljni.

_{Naslovna fotografija: Đorđe Lalić/Julijana Kuzmić}