"Baštovanu krastavce prodavati" - znate li šta to znači?

Krastavac, uobičajeni stanovnik njiva, bašta i plastenika ovdašnjih poljoprivrednika stigao je, ništa manje, nego iz Indije, gdje i danas učestvuje u mnogim svježim i lakim jelima. Prije 5.000 godina koristili su ga narodi na području od obronaka Himalaja preko kineskih provincija Junaj, Guejdžou i Guangsi, pa do sjevernog Tajlanda.

Drevni Egipćani i prastanovnici obje Amerike počeli su da ga gaje pre oko 4.000 godina. Antički Grci upoznali su krastavac oko 600 godina prije nove ere, Rimljani nešto kasnije. U savremenim uslovima, krastavac se gaji i jede širom svijeta, na isti način kao u doba kad su ga koristili stari narodi: svjež, ukiseljen na suncu ili ukiseljen kao turšija. 

Strogo botanički gledano, krastavac spada u bobice, kao borovnica. Međutim, dijeli sudbinu paradajza i koristi se samo i jedino kao povrće. Blizak je rod - svim bundevama i tikvama. U pitanju je zeljasta biljka, loza puzavica, koja formira zaštitnu krošnju nad plodovima, duguljastim, zelenim, različitih nijansi i veličine. Traži vodu, jer, po suši plodovi mogu da postanu gorki.

Ušao i u poslovice

Od kad se pojavio u ljudskoj ishrani, smatran je zdravom, lakom hranom. Iako je kroz historiju bilo mišljenja da krastavac nije značajna namirnica, jer mu je tkivo svijetle boje i sadrži mnogo vode, u stvari je upravo taj visok sadržaj vode - do 96 posto u ukupnom sadržaju - doprinio popularnosti ovog ploda. Idealan je za regulisanje tjelesne težine i viška kilograma, a pomaže i kod zadržavanja vode u organizmu. Sadrži vitamine C i K, mangan, magnezijum, kalijum i antioksidanse. Održava zdravlje kostiju. Poboljšava kardiovaskularno zdravlje. Može da smanji šećer u krvi i hidrira cijeli organizam naročito po vrućinama. U narodnim vjerovanjima, čak, povoljno utiče na plodnost.

Ušao je i u poslovice. "Baštovanu krastavce prodavati" - znači, učiti nekoga onome što on već dobro zna. "Bure od krastavaca" - podrugljiv naziv za čovjeka koji se pravi važan i moćan. U persijskim bajkama, princeza Parisada spašava braću i otkriva ubicu tako što osumnjičenom servira zaista neobično jelo - krastavce punjene biserom.

U zbirci šaljivih pripovjedaka "Mrsne priče" siromašni seljak prodaje krastavce u gradu, uz preporuku lokalne babe da građanima hvali svoju robu kako je ljekovita. Marketing se pokazao uspješno, odgajivač je prodao svu robu i lijepo se izvukao iz siromaštva, a ono o ljekovitosti - pokazalo se tačno. 

Ko sa čim voli 

Sezona je kad se jede više krastavaca nego zimi, jer imaju efekat da "rashlade" organizam. Zato se nalaze u različitim salatama, nasjeckani ili narendani, pa začinjeni po želji, solju, sirćetom, bijelim lukom, kiselim mlijekom, sirom, kako ko voli. 

Topliji dio godine je vrijeme i da se prave kiseli krastavci iz vode - jelo poznato još antičkim Rimljanima. U teglu od debelog providnog stakla (negdje u zemljani ćup) žene baštovana i povrtara redale su svježe krastavce, kojima bi odrezale oba vrha i malo zasjekle nožićem u plod.

Kad se posuda napuni, dodavala se bunarska voda (neki bunari su bili poznati po tome da im je voda dobra za ovaj specijalitet) i začini, različiti od sela do sela. Negdje je to mirođija, negdje hren, negdje komadić suhog hljeba, nekoliko zrna zelenog grožđa ili nešto sasvim drugo, mašta je granica. Napunjena i dobro zatvorena posuda ostavljala se negdje na sunčano i sigurno mjesto, znači, negdje gdje ne mogu da je dohvate djeca, životinje i ljubimci. Svakog dana posuda se otvarala, a sadržaj preslagao i ponovo prelivao.

Kiseli krastavci - jednostavan recept za neizostavnu zimnicu

Poslije tri do četiri sunčana dana (u nekim mjestima minimalno osam dana), kad krastavci dobiju žućkastu boju, spremni su za upotrebu. Ovo ukusno jelo nosilo se na njivu u vrijeme najtežih poljskih poslova, naravno kao dodatak bogatoj snažnoj hrani neophodnoj kad se radi.