Bez nje nema prave rakije: Požegača u Višegradu preživjela i šarku i prognoze

Nema kvalitetne rakije bez šljive požegače, kažu seljaci u višegradskom kraju. Iako su joj prognozirali brzi nestanak, ona se, i do danas održala u voćnjacima.

Pored novih sorti, na visokoj je cijeni, od nje se pravi omiljeno piće u narodu - rakija.

Preživjela i šarku

Bolest šljiva šarka prvi put se pominje u višegradskom kraju osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su stručnjaci govorili da će u potpunosti, do nestanka stradati stabla najpoznatije sorte šljive - madžarke ili požegače.

Manifestuje se šarenilom na listovima i udubljenjem na plodovima koji se deformišu i opadaju. Ova bolest bila je u to vrijeme veliki šok za sve voćare, jer je na hiljade stabala požegače bilo u voćnjacima, a na stotine tona roda je izvoženo u Sarajevo i druge krajeve bivše Jugoslavije.

Virus šarke šljive izaziva opadanje i do 90% plodova

Ali, iako prorijeđena, požegača je živa skoro 50 godina od upozorenja stručnjaka, tako da je ove sezone, u nekim selima gdje je bilo mraza u maju, obilato rodila.

Kod domaćina Vasića šljive obilato rodile

Jedno od tih sela je i Haluge, u kome veliki voćnjak ima domaćin Obradin Vasić koga smo posjetili i koji nam je pričao o ovom plavom i nadasve poznatom voću sa svog imanja.

"Odavno se priča kako će doći vrijeme da požeška šljiva neće postojati. Međutim, u mom voćnjaku je totalno drugačije. Ove godine šljiva je baš rodila tako da je i velika potražnja, jer nije isti rod u svim krajevima Višegrada. Po nekim mojim procjenama trebao bih da sakupim oko šest tona najdragocjenijeg voća za proizvodnju rakije", ističe Vasić

Ovaj domaćin će, kako kaže, sam obrati plodove i prodati po aktuelnoj cijeni od 1 KM/kg. Sve njegove šljive završiće u kazanu mušterija.

"Pored požeške, za rakiju se koriste i čačanka rodna, ljepotica i čačanka rana. Ljudi kombinuju i eksperimentišu. Ja sam osta vjeran ovoj sorti. Pored rakije, sušimo je i tako koristimo", nadovezuje se seljak sa Ubave.

Vasić čuva tradiciju pradjedova

Vasić se još uvijek drži starog vjerovanja da žito i grančice šljive treba osvještati poslije liturgije u crkvi da bi rod bio bolji.

"Prije rata bilo je mnogo domaćinstava iz kojih je glava kuće nosila na svještanje u crkvu grančice šljive kako bi rod bio bolji. Poslije rata, taj broj se smanjio, a u zadnje vrijeme iz mog sela nosim samo ja. Omladina mi se smije, ali nije me briga. Tradiciju i običaje treba sačuvati", ponosno kaže Obradin.

Šljiva nije izdala, ali je sitna: Voćari se boje da će manje "bacati" na kotlu

Ističe da je teško naći radnike u ovo vrijeme kada je dosta stanovnika otišlo trbuhom za kruhom. Za sakupljanje i nekako, ali je teško za trešenje jer ako se previše stablo otrese, ona neće roditi sljedeće godine.

O stvarnom kvalitetu šljive požegače saznaće se najesen kada se zadime kazani po selima. I kada rakija pjesmu progovori.

Dodajte agroklub.ba u omiljeni Google izvor