Šume su mnogo više od onoga što golim okom možemo da vidimo. Zapanjujuće otkriće je da drveće može da razgovara, čak i na velikoj udaljenosti. O čemu i na koji način pričaju breza i jela?
Suzanne Simard, profesorica koja se bavi proučavanjem šumske ekologije, napominje da su naučnici u laboratoriji otkrili da jedan korijen sadnice bora može da prenosi ugljik na drugi korijen sadnice bora. Međutim, može li ovo da se desi u pravim šumama?
Kako bi to dokazala, Simard je provela eksperimente duboko u šumi. “Uzgojila sam po 80 primjeraka tri vrste: papiraste breze, Duglasove jele i zapadnog crvenog cedra. Pretpostavila sam da će breza i jela biti povezane mrežom pod zemljom, ali ne i cedar. On je bio u vlastitom svijetu,” istakla je Simard.
Prvog dana eksperimenta nakon stavljanja plastične kese preko drveća, pomoću ogromnih špriceva u kese su ubrizgani plinovi ugljik dioksida u vidu izotopa za praćenje. Prvo je u kesu sa brezom ubrizgan radioaktivni plin, ugljik-14. U jelu je ubrizgan stabilni izotop plina ugljik-13, ugljik-dioksid. Koristila su se dva izotopa zato što je bilo važno ustanoviti da li je postojala dvosmjerna komunikacija između ove dvije vrste.
Pretpostavka je bila da će biti potrebno sat vremena da drveće upije ugljik-dioksid putem fotosinteze, pretvori ga u šećere, pošalje ga dole do korijenja i prebaci taj ugljik pod zemljom do svojih susjeda. Nakon što je prošlo sat vremena, Simard je Gajgerovim brojačem prešla preko lišća breze koji je pokazao da je breza upila radioaktivni plin, a isti proces ponovljen je i sa jelom.
Nakon provjere svih 80 komada, dokazi su bili jasni. C-13 i C-14 su pokazivali da papirasta breza i Duglasova jela vode živahan dvostrani razgovor. Ispostavlja se da tokom ljeta breza šalje više ugljika jeli nego što je jela vraćala brezi, naročito kad je jela u sjeni. U kasnijim eksperimentima otkriveno je suprotno, da je jela slala više ugljika brezi nego što je breza jeli, a to je zato što je jela još rasla dok breza nije imala listova. Zaključak je da su dvije vrste zavisne jedna od druge.
Ovaj eksperiment bi trebalo da promjeni način na koji gledamo interakciju drveća u šumama, ne kao suparnike već kao članove tima.
Šume nisu samo skupine drveća, one su složeni sistemi centara i mreža, koje se preklapaju i povezuju. Takođe su i osjetljive, ne samo na prirodne poremećaje, poput buba potkornjaka koje više vole veće, starije drveće već i na preveliku sječu drveća, poput krčenja šuma. Mogu se skloniti dva ili tri centralna drveta, ali postoji određena granica pošto je centralno drveće nešto nalik zakivcima na avionu. Mogu da se izvade jedan ili dva i avion će još letjeti, ali ako se izvadi previše njih ili onaj koji pridržava krila, cijeli će sistem propasti.
Masivno remećenje na ovom nivou zna da utiče na vodene cikluse, da smanji prisustvo životinjskog svijeta i da emitira plinove staklene bašte nazad u atmosferu što prouzrokuje još remećenja i još uginulog drveća.
Istrebljivanjem jasike i breze šumama nedostaje kompleksnost i veoma su ranjive na infekcije i parazite. A kako se mijenja klima, stvara se savršena situacija za ekstremne događaje, poput pojave velikog broja planinskih potkornjaka ili velikih požara.
Sjajna stvar kod šuma kao kompleksnih sistema je da imaju ogroman kapacitet da se same liječe. U skorašnjim eksperimentima, otkriveno je da se šume uz mjestimičnu sječu i održavanje centralnog drveća i regeneracije s ciljem raznolikosti vrsta i gena i genotipa, prilično brzo vraćaju u život.
Opširnije o ovoj temi saznajte u video-prilogu.
Izvori
Tagovi
