Stočari na mukama - čobana nema, čak se i tuku za njih

Trojanski rat je, više prema legendi nego prema provjerenim istorijskim činjenicama, započeo krajem XII vijeka prije nove ere. Tada je princ Troje, Paris, oteo lijepu Jelenu spartanskom kralju Menelaju. Ono što je sigurno jeste to da je u novijoj istoriji, koliko početkom ovog ljeta, u jednom srednjobanatskom selu (susjedna Srbija, op.ur.) izbio tzv. rat, kada je jedan stočar preoteo čobana drugom gazdi koji drži mnogobrojnu stoku.

Priča se da se to dogodilo tako što je jedan gazda prolazeći automobilom, pored puta vidio pastira, pozvao ga do auta da ga časti pivom, a potom ga ubacio u gepek (sa psom pulinom) i dovezao u svoje selo. Upućeniji tvrde da se potom na farmi otmičara desila velika tuča, ne zbog sramote koju je drugi gazda pretrpio kada se prvi drznuo da mu otme radnika (kao što je to bio slučaj sa Menelajem koji je ostao bez žene) već zbog toga što su čobani u čitavom regionu pa tako i u Srbiji, izuzetno deficitarna roba. Dobrog čuvara stoke, vrijednog i poslu posvećenog teško je naći, a ko ga pronađe plaća ga, računajući pri tom smještaj i hranu i do 600 evra mjesečno (1.175 KM).

Nedostaje najmanje 150 čobana

Prema nekim grubim procjenama, samo u Srbiji nedostaje oko 300 čuvara stoke, a polovina od tog broja, dakle oko 150 smatra se gorućim nedostatkom. Ozbiljnije gazde spremne su i da odriješe kesu, solidno plate pastire, ali i pored toga, tog profila radnika jednostavno nema. Po svoj prilici, jednima je tako nešto ispod časti, drugi nisu dovoljno stručni ili ne žele da preuzmu odgovornost, treći bi radije radili neke druge poslove, iako su manje plaćeni. Tek, stočari su na mukama.

"Čuvanje stoke specifično je zanimanje, nije vezano za satnicu, tu nema radnog vremena. Tačnije ima, a traje 24 sata", kaže stočar iz Sanada, Miloš Obućina. Većina ljudi koji čuvaju stoku nemaju porodicu jer drugačije teško da bi mogli da ispune sve obaveze. "Teško ih je naći, a kada se nađu i dogovorimo se, često se ne zadržavaju dugo. Nije to tek tako, za taj posao treba i znanja i iskustva. Duže se zadržavaju oni koji su nemaju velikog izbora u životu", objašnjava ovaj stočar.

Prema riječima našeg sagovornika, na sjeveru Banata čobani se plaćaju nešto manje od 200 evra (400 KM), ali tu nisu uračunati hrana, piće i smještaj, koji su obavezni dIo dogovora.

Višedecenijski problem, kulminirao poslJednjih godina

Ovaj problem nije od juče. Naprotiv, traje decenijama, samo što je poslJednjih godina kulminirao. Stočari rumunjske nacionalnosti iz južnog Banata ranije su angažovali čobane iz Moldavije, kada je u toj bivšoj sovjetskoj republici vladalo veliko siromaštvo i nesigurnost. U međuvremenu je i Rumunjska ušla u Evropsku uniju, odliv stanovništva je velik pa i tu postoji manjak radne snage. Zbog toga čuvari stoke iz Moldavije završavaju u Rumunjskoj, koja im je bliža i prijemčljivija, s obzirom da veći dio Moldavaca govori rumunjskim jezikom.

Prijedlozi za rješenje pitanja malobrojnosti čobana

Neki stočari smatraju da bi se dio problema sa nedostatkom čobana riješio jasnim definisanjem prava na korišćenje pašnjaka, u smislu ko ima vlasništvo nad njim, na koji način, koja su mu prava i obaveze, a da zakup pašnjaka bude višedecenijski. Ako su u pitanju manje pašnjačke površine, treba ih ograditi električnom ogradom (kao što je to slučaj u razvijenijim zemljama) pa u tom slučaju nema potrebe da neko čuva stoku.    

"Moj prijedlog je da se u srednje poljoprivredne škole uvedu trogodišnji smjerovi, poput čuvara stoke i muzača jer to su deficitarna zanimanja u domaćem stočarstvu", kaže agrarni novinar, Čedomir Keco. Na taj način bi se dio problema bar donekle riješio jer bi iz takvih odjeljenja izlazili oni koji žele da rade takav posao, obučeni su za njega i jasno im je da mogu da biraju gdje će i kod koga raditi. Takođe, i država mora bolje da uredi ovu oblast. "U Srbiji i dalje ne postoji Zakon o poljoprivrednom gazdinstvu, kao ekonomskoj kategoriji, ono nije jasno definisano pa ne znamo ko na gazdinstvu može da boravi i pod kojim uslovima", zaključuje Keco.