Čaušević: Ovčarstvo u ovim krajevima opstaje zahvaljujući poticajima

Izet  Čaušević, 67-godišnjak iz gornjevakufskog naselja Voljice, jedan je od nekolicine preostalih ovčara na području ove općine. Ne pamti Izet koliko generacija njegovih predaka se bavilo ovčarstvom jer se to podrazumijevalo. Stoka se smatrala bogatstvom, a ko nije imao ovaca, za njega se govorilo da je siromašan. Danas je sasvim suprotno, stoka, a ovce pogotovo, smatraju se nepoželjnim.

Ševo: Veterinari su ugroženi u doba pandemije bilo kog tipa

Livade u planini zarastaju u šumu pa nisu više prikladne za ispašu životinja, a u polja ne mogu zato što ovce smetaju loklanim mještanima. Većina ovčara sa područja gornjevrbaške regije je prinuđena da u ljetnim mjesecima stoku šalje na ispašu na Kupres ili više planinske predjele, kao što su Vranica i Raduša.

Mladi nisu zainteresovani za ovu granu

"Imam 150 ovaca, rase bosanska pramenka. Cijeli život se bavim ovčarstvom, ali bojim se da nemam na koga prenijeti ovu tradiciju. Omladina više voli raditi u firmama, nego se baviti poljoprivredom. U jednu ruku su i u pravu, kad si čoban, moraš ići za ovcama i kad pada i kad puše, a u firmi odradiš 8 sati i možeš kući. Nekada, malo koja kuća da nije imala životinje, a sada se samo tri porodice u cijeloj Mjesnoj zajednici Voljice bave ovčarstvom", navodi Izet.

Dodaje da cijelu jesen i zimu provede čuvajući ovce po lokalnim njivama, a s proljeća ih šalje u više predjele, na planinu Vranicu, zato što je u poljima zabrana ispaše.

"Cijeli život sam se bavio ovčarstvom i zadovoljan sam prihodima koje sam ostvarivao. Pravim sir i prodajem, a tu je naravno i prodaja jagnjadi, te ovaca i ovnova, pogotovo za Kurban bajram. Sve ovo ne bi bilo dovoljno da nije poticaja od države jer su oni ti koji izvlače ovčarstvo", dodaje Izet.