Pistacio

Pistacio je drvenasta kultura koja pripada porodici rujevki (Anacardiaceae). Radi se o listopadnoj kulturi, uz iznimku jedne zimzelene sorte. Potječe iz jugozapadne Azije, odakle se raširila po cijelome svijetu. Pistacio zadržava grmoliku formu ili formu niskog drveta, a prilagođen je toplijim uvjetima klime. Prema arheološkim nalazima pistacio se uzgajao već prije 9.000 godina, što ukazuje na njegovu veliku ekonomsku korist.

Morfološke osobine pistacija

Pistacio je grmolika voćna vrsta. Može narasti do 10 m i imati životni vijek od 100 godina. U konvencionalnoj se proizvodnji teži nižim uzgojnim oblicima radi lakše berbe, a najbolji se rod ploda može očekivati u dvadesetoj godini. Kora drveta je sivkasta, listovi su tamnozeleni, neparno perasti. Mlađe su grane smeđe boje. Na jednoj se peteljci nalazi tri do pet ovalih listova. Cvjetovi su sitni, smješteni u metličaste cvatove, a cvjetanje se odvija tokom marta, prije listanja. Korijen je razgranat i može prodrijeti u tlo i do 7 metara. Plod pistacija je koštunica, duga 1 do 2 cm i široka 2 cm. Obavijen je kopulom bež boje koja lagano puca tokom sazrijevanja ploda. U koštunici je smještena jestiva zelenkasta sjemenka.

Agroekološki uvjeti uzgoja pistacija

Temperatura

Pistacio je biljka toplog podneblja i najbolje rezultate uzgoja postiže u uvjetima mediteranske klime. Ipak, nije osjetljiv na niske temperature. Može pretrpjeti velike temperaturne amplitude od -30 °C do + 42 °C i uzgajati se na terenima do 1.200 m n/v.

Voda

Radi se o kulturi koja traži osunčane prostore i može izdržati dugu sušu i visoke temperature. Korijen prodire duboko i omogućuje iskorištavanje vode i na velikim dubinama u tlu. Preporučuje se saditi na dobro dreniranom tlu.

Tlo

Budući da razgranati korijen raste duboko, pistacio nema prevelike zahtjeve prema tlu. Treba imati na umu da se radi o dugoživućoj kulturi kod koje se prerađivanje ne preporučuje pa je pistacio potrebno odmah zasaditi na teren na kojem je planiran uzgoj. Pogoduju mu duboka i glinena tla.

Sadnja pistacija

Kako bi se postigle najbolje uzgojne osobine, pistacio se kao ostale voćne vrste, preporučuje saditi kalemljenjem. Sadnju je najbolje obaviti u jesen, kako bi se do proljeća mlada biljka mogla pripremiti i razviti korijen. Budući da se radi o dvodomnoj vrsti, potrebno je obratiti pažnju da se u nasadu u stabla sa ženskim cvjetovima, nalazi i stablo s muškim cvjetovima kako bi se omogućilo oprašivanje. „Muška“ i „ženska“ stabla mogu se razlikovati oblikom lista – „muški“ su listovi tamnozelene boje s duguljastim listićima, a „ženski“ svjetlozeleni s velikim ovalnim listićima.

Berba i prinos pistacija

Pistacio obično donosi plod u desetoj godini ukoliko je biljka uzgojena iz sjemena (sjemenjak), a u petoj ukoliko je biljka kalemljenja. Plodovi sazrijevaju od jula do augusta. Rod se može očekivati svake godine, a biljka obilno rodi svake treće do pete godine. Smatra se da starija stabla mogu dati 50 kg ploda s ovojem, odnosno 30 kg ploda bez ovoja.

Upotreba pistacija

Sjeme pistacija je izuzetno hranjivo. Sadržava 20% proteina, 50% masnog ulja, 20% ugljikohidrata i 2% vlakana. Od minerala sadržava kalij, kalcij, magnezij i željezo, a naučno je dokazan njegov utjecaj na smanjenje rizika od srčanih bolesti. Obično se konzumira u svježem stanju, a često se koristi i u industriji proizvodnje sladoleda, maslaca i drugih prerađenih i konditorskih proizvoda. Budući da ima okruglu krošnju i raste u formi grma, smatra se vrlo dekorativnom kulturom.

Izvor:

• Tolić, I.: Gospodarske i druge vrijednosti vrsta roda pistacija, Šumarski list br. 9, 2003. (pristupljeno 12. marta 2014.)