Luk

Luk pripada porodici lukova (Alliaceae) i biljka je s dvogodišnjim razvojem. Ima razgranat korijenov sistem s vrlo malo korijenovih dlačica, pa je moć usisavanja vrlo slaba. Lukovica se sastoji od pravog stabla (plitice), suhih ovojnih ljuski, sočnih mesnatih listova i od jednog do više pupoljaka. List se sastoji od asimilacijskog zelenog dijela (peraje) i neasimilacijskog dijela (lisnog rukavca). Pera su šuplja, na vrhu konusna sa voštanom prevlakom ili bez nje. Cvjetonosno stablo se razvija u drugoj godini života. Cvat je loptasta i sadrži do 1000 cvjetova. Luk je biljka dugog dana i ne podnosi zasjenjivanje.

Porijeklom je s područja srednje Azije, ima visoku hranjivu vrijednost, visok sadržaj eteričnih ulja, izraženo fitocidno djelovanje kojim se regulira bakterijski rad crijeva, pospješuje probavu, a svojim antiseptičkim djelovanjem pomaže radu dišnih organa pri prehladi. Lukovica sadrži 7-21% suhe tvari, 6-10% šećera, 120-170 mg C-vitamina, 1,6-5,9% bjelančevina, zatim ulja, B-vitamina i minerala kalcija (Ca), fosfora (P) i željeza (Fe).

Agroekološki uvjeti uzgoja luka

Temperatura

Luk je dosta otporan prema niskim temperaturama, sjeme niče već na 3-5 °C, ali mu je optimalna temperatura za klijanje 15 °C. Ta se temperatura postiže pomoću stajnjaka koji prilikom svoje razgradnje oslobađa toplinu.

Voda

Luk sporo niče, potrebno ga je često zalijevati.

Tlo

Tlo treba biti rahlo, humusno i prozračno, ako je pjeskovito potrebno je intenzivno navodnjavanje, pH 6-7, ne podnosi kisela tla i ima velike zahtjeve prema svjetlu.

Agrotehničke mjere uzgoja luka

Plodored

Luk te ostale kulture iz porodice Alliaceae ne smiju se uzgajati na istoj površini do 5 godina zbog brojnih zajedničkih bolesti i štetnika. Dobre predkulture luku su: pšenica, ječam, uljana repica i djeteline za ljetnu sjetvu ili jesensku sadnju ili krompir i grah za proljetnu sadnju. Kao predkulturu treba izbjegavati zob i raž jer ih napada isti štetnik. Udaljenost druge parcele luka treba biti njamanje 300 m kako bi se spriječilo prenošenje bolesti.

Obrada tla

Osnovnu obradu tla za jesensku sadnju luka potrebno je obaviti odmah nakon skidanja pretkultura. Na većim površinama tlo se ore do dubine od 30-35 cm,  pognoji i pripremi za sadnju tanjuranjem ili sjetvospremačem. Na manjim površinama i u vrtu obrada i priprema tla obavlja se ručno.

Gnojidba

Kako je sjetva u rano proljeće, obrada tla počinje u jesen. U osnovnoj gnojidbi koristi se 600-800 kg NPK u korist azota i kalija, a 0,5 vrijednost fosfora (sve ovisi o analizi tla). Potrebno je tanjuranje (zatvaranje brazde). Prije sjetve unijeti još 300-400 kg NPK 7:14:21. Obrada tla sjetvospremačem mora biti vrlo kvalitetna, bez mikrodepresija. Prihranjivanje se vrši i do dva puta i to u fazi 3 lista do 100 kg/ha KAN-a u fazi stvaranja glavica pa treba biti oprezan s azotom jer isti produžava vegetaciju i utječe na kvalitet lukovice.

Sjetva i sadnja

Proizvodnja luka može biti iz sjemena i iz lučice. Proizvodnja je rentabilnija iz sjemena jer je prinos viši, a proces proizvodnje u cijelosti je mehanizovan. Potrebna količina sjemena je 6-7 kg/ha ili 1 688 000 sjemenki/ha, a količina sjemena ovisi o razmaku redova i razmaku u redu Za proizvodnju krupnog luka potrebno je 27-30 biljaka u dužnom metru, a za sitnije glavice 30-35 biljaka. Razmak gredice od gredice je 50 cm (sije se najčešće u 5 redova razmaka 25 cm), a dubina sjetve je 1,5-2 cm. Proizvodnja luka iz lučice traži visoku razinu agrotehničkih mjera, mogućnost zalijevanja, a priprema tla i gnojidba ista je kao i kod proizvodnje luka iz sjemena. Sadnja je nešto ranije, čim to omoguće vanjski vremenski uvjeti, i obavlja se mehanizovano - sadilicom. Lučice ne smiju biti proklijale, dubina sadnje 2 cm, a količina lučica po ha 600-800 kg (ovisno o krupnoći).

Njega nasada luka

Navodnjavanje luka moguče je sistemom kišenja (koje se naročito pimjenjuje nakon sjetve luka kako bi se spriječilo stvaranje pokorice), sistemon "kap po kap" te navodnjavanje u brzade. Zalijeva se intezivnije tokom suhog vremena i redovito plijevi, pogotovo dok se oblikuju biljke. Okopavati je potrebno plitko, pazeći da se ne ošteti relativno plitko korijenje, a obično su dostatna 2-3 kultiviranja. Prvi se put kultivira nakon nicanja, a zatim 2-3 sedmice kasnije, s tim da se pritom i prihranjuje s 1-1,5 kg KAN-a na 100 m². Navodnjavanje je poželjno u početnom stadiju rasta, kada luk razvija novo lišće i dok lukovica raste (ako je suho proljeće).

Vađenje luka

Luk se vadi kada lišće omekša i počne se sušiti, a oko 70 % stabljika polegne. Vadi se, što ovisi o sorti, od početka do kraja augusta, ali bolje je do 15.08. jer, što glavica duže ostane u zemlji, smanjuje joj se kvalitet i teže se čuva. Vađenje se planira kada je vrijeme suho, vadi se vadilicama, luk ostaje u zbojevima u trakama. Luk se posprema u skladišta, ljušte se suvišne ovojne ljuske, kalibrira i pakira u pletene polietilenske vreće. Skladišti se na temperaturi 0-2 ºC i RV (relativna vlažnost zraka) 70-75%, tako se može čuvati cijelu godinu. Iz sjemena direktnom sjetvom prinos može biti 40-50 t/ha, a iz lučice 20-25 t/ha.

Izvori:

• prof.dr.sc. N. Parađiković i suradnici; Osnove proizvodnje povrća; 2011.

Smatra se da su češnjak prvi počeli uzgajati Egipćani pa je odigrao važnu ulogu u njihovoj kulturi. Smatrali su ga svetom biljkom i često se pronalazio u grobnicama faraona. Zbog intenzivne arome i okusa, češnjak se ne koristi kao povrće u užem smislu, ali prije svega kao dodatak mnogim jelima. Prema svom sastavu ima visoku nutritivnu vrijednost. Sjemenka češnjaka sadrži vodu, bjelančevine, masti, ugljikohidrate, vlakna i minerale: natrij, kalij, magnezij, kalcij, fosfor, željezo, sumpor. Glavni vitamini prisutni u češnjaku: karoten, vitamina E, B1, B2, B3 i vitamin C. Zdravstvenu vrijednost mu daje eterično ulje koje sadrži sumpor (okus i miris) i biljni antibiotik - alicin.

Uzgoj češnjaka

Sjetva

Sadi se u jesen ili rano proljeće. Prije sadnje češnjevi se odvajaju od glavice pa se oni krupniji koriste za sadnju. Mali se češanj okrene korijenom nadolje, malo utisne u zemlju i nagrne se cijeli jarčić. Sadnja se može obavljati mehanizovano sadilicama. Na ravnom tlu sadi se u redove razmaka 30 cm, a u redu razmak češnjeva treba biti 10-12 cm, dubina sadnje u jesen je na 4-5 cm, a u proljeće 2-3 cm. Vadi se kada lišće požuti i stabljika polegne. Za češnjak iz jesenske sadnje to je krajem juna, a za onaj iz proljetne sadnje krajem augusta. Poslije vađenja se odvozi na prozračno mjesto zaštićeno od sunca gdje se čuva na temperaturi od 1-2 ºC uz relativnu vlagu zraka od 70-75 % i uz provjetravanje. Prinosi češnjaka proizvedenog proljetnom sadnjom su 5-8 t/ha, a onoga iz jesenske, 10-12 t/ha.

Neposredno prije sadnje za reprodukciju se biraju zdrave i neoštećene krupnije lukovice pravilnih oblika. Ako je to moguće najbolje je upotrijebiti vanjske češnjeve. Sve do sadnje lukovice se čuvaju u prozračnom skladištu na temperaturi potrebnoj za sadnju. Za jesensku sadnju preporučuje se čuvanje na temperaturi 15 – 16 °C što uvjetuje jaku dormantnost, a pred samu sadnju na 5 – 6 °C, čime se dormantnost prekida. Niske temperature prije sadnje pospješuju razvoj listova i produžuju vegetaciju što povećava lukovicu. Češnjevi se odvajaju neposredno pred sadnju, klasiraju prema veličini i tretiraju odgovarajućim fungicidom. Iako i češnjevi od oko 1grama težine mogu dati biljku, bolje je saditi krupnije češnjeve od 4-6 grama, jer se od krupnijih češnjeva dobiju veće glavice. Sadnja se obavlja ručno, mehanizovano, sadilicama na ravno tlo ili na prethodno pripremljene gredice. Sadi se u redove razmaka 20 – 30 cm, a razmak biljaka u redu ovisi o krupnoći češnjeva za sadnju. Pri ručnoj sadnji češnjevi se sade uspravno tako da začetak stabljike (platoa) dođe na dubinu 4-5 cm, a u hladnijim područjima pri jesenskoj sadnji i nešto dublje. Za površinu od 1 ha proizvodnje zasnovane u jesen potrebno je osigurati oko 1.000 kg, a za proljetnu proizvodnju 700 - 800 kg sadnog materijala.

U kontinentalnim područjima u jesen se sadi sredinom oktobra, a u mediteranskim područjima krajem oktobra do sredine novembra. Ako se sadi u proljeće najpovoljnija je rana sadnja, čim to vremenski uvjeti dozvole. Postoje preporuke ranije jesenske sadnje, sredinom septembra, da se tokom vegetacije razvije više listova, a lukovica razvije sredinom ljeta.

Gnojidba i plodosmjena

Srednje plodna tla pognoje se s oko 1000 kg NPK 7:14:21. U proljeće u fazi 3 lista vrši se prihrana sa 100-150 kg KAN-a. Češnjak se obvezno uzgaja u plodoredu. Na istoj površini proizvodnja se može ponoviti svakih četiri do pet godina i to je najsigurnija i ekološki najprihvatljivija mjera zaštite od lukove nematode, koja može učiniti velike štete u nasadu. Ne podnosi sam sebe niti bilo koji drugi luk kao predkulturu.

Iz istog razloga preporučuje se primijena organske gnojidbe za predkulturu. Obično se uzgaja iza kultura koje su gnojene stajskim gnojem i ostavljaju razrahljeno i nezakorovljeno tlo. Od povrtnih kultura to su najčešće paradajz, paprika, krastavci i krompir. Do početka glavičenja, biljka iskoristi trećinu potrebnih hraniva. U vrijeme početka glavičenja, prihrana azotnim gnojivom je odlučujuća za prinos. Prevelika količina azota može pospješiti sekundarno grananje i proizvodnju nestandardnih lukovica.

Temperatura

Češnjak je otporniji od luka na zimu i mraz, jer ima čvršće ovojne ljuske.  Optimalna temperatura za uzgoj je 18-22 °C, a u razdoblju sazrijevanja mora biti malo viša (oko 26 °C). Tokom sazrijevanja bilo bi dobro da je vlaga zraka 60-65 %. Uzgoj u plodoredu svake 3-4 godine, a najpogodnije pretkulture su: kupus, paradajz i paprika, jer ostavljaju razrahljeno i nezakorovljeno tlo. Vrlo je zahtjevan prema hranivima.

Njega usjeva

Tokom vegetacije njega se usjeva sastoji od borbe protiv korova, navodnjavanja, prihrane i zaštite od biljnih bolesti i štetnika. Primjena herbicida veliko je olakšanje u borbi protiv korova, jer su mehaničke mjere teško sprovedive i zahtijevaju mnogo rada. Proljetna prihrana uz međurednu obradu poslije nicanja omogućiti će bolji vodozračni režim i nadoknaditi isprani azot tokom zime. U slučaju dužeg sušnog razdoblja navodnjavanje češnjaka može osigurati nesmetani rast, ali 3 sedmice prije planirane berbe navodnjavanje treba prestati.

Izbor kultivara i ekoloških tipova

Jesenski - (ozimi), sade se u jesen, prezimljuju i u sljedećoj godini odmah na proljeće počinju razvijati vegetativnu masu i lukovicu, sazrijevaju početkom ljeta. Imaju kraće razdoblje mirovanja pa se kao takvi u ambijentalnim uvjetima njihov repromaterijal ne može čuvati do proljeća. Listovi i lažna stabljika su im većinom širi i krupniji, i sama glavica je krupnija, s manjim brojem krupnijih češnjeva.

Proljetni - sade se u proljeće, a sazrijevaju sredinom ljeta. U uvjetima ambijenta se mogu dobro očuvati do proljeća, jer imaju duže razdoblje mirovanja. Ovi ekotipovi su osjetljiviji na niske temperature pa ih iz tog razloga sadimo u proljeće. Listovi i lažna stabljika su im tanji i uži, a glavice sitnije s većim brojem sinijih češnjeva.

Alternativni - po karakteristikama su bliži proljetnim ekotipovima, ali se mogu saditi u jesen jer su otporniji na niske temperature od proljetnih. Sadnjom u jesen im se produžuje vegetacija, što rezultira nešto krupnijom glavicom i samim time većim prinosom u odnosu na proljetnu sadnju.

Berba i prinosi

Češnjak je zreo za vađenje kad lažna stabljika omekša i nadzemni dio počne polijegati. U to je vrijeme u rezervnom tkivu češnjeva najviše šećera, što se može kontrolisati refraktometrom. Preporučuje se vađenje češnjaka kad je još oko trećine lišća zeleno, a ako se vadi mehanizovano, još i ranije. Za češnjak jesenske sadnje to je najčešće krajem jula, a kod proljetne sadnje tokom augusta. Vađenje se obavlja po suhom i lijepom vremenu, kad je tlo umjereno prosušeno, s pomoću posebnih vadilica. Nakon vađenja češnjak je potrebno s polja dopremiti u prostor zaštićen od sunca i u tankom sloju prosušiti. Zatim se očisti od lišća i ostatka korijena pa se kalibrira prema standardima. Pri tim operacijama treba izbjegavati udarce. Pri mehanizovanom vađenju prvo se pokosi lišće, a nakon toga vadi prilagođenim vadilicama. Taj se način koristi prvenstveno za vađenje češnjaka za preradu. Češnjak se može čuvati tokom cijele godine u skladištima s kontrolisanim uvjetima, na temperaturi 1 – 2 °C, pri relativnoj vlazi zraka 70 – 75%, uz stalno provjetravanje. Prinos češnjaka ovisi o ekotipu, roku sadnje, sadnom materijalu i načinu sadnje.

Budući da za sadnju češnjaka u sljedećoj godini proizvođač mora ostaviti do 1 t/ha, to se smanjuje dio koji se može ponuditi tržištu za oko 20%. Prema normama kvalitet europskog tržišta češnjaka “ekstra klase” mora biti karakteristične boje za tip, cijele glavice, pravilnog oblika, dobro očišćen, korijen mora biti glatko odrezan, a češnjevi moraju biti čvrsto vezani u glavici. Najmanji promjer glavice mora biti 45 mm, a razlika između najveće i najmanje glavice u jedinici pakiranja najviše 20 mm. Češnjak “prve klase” mora biti cijeli pretežno pravilnog oblika, češnjeva čvrsto priljubljenih i boje normalne za tip. Dozvoljen je nepravilni oblik zbog nenormalnog vegetativnog rasta i manje pucanje ovojnih ljuski, najmanji promjer lukovice 30 mm, a razlika između najveće i najmanje lukovice 15 mm. Za “drugu klasu” dozvoljeno je pucanje vanjskih ljuski, nepravilan oblik lukovice, lagani natisak ako ne utječe na održivost pa glavici smije nedostajati najviše 3 češnja. Krupnoća mora biti kao kod “prve klase”.

Skladištenje češnjaka

Očišćeni i sortirani češnjak skladišti se u mrežastim vrećama, boks paletama ili rinfuzi. U skladištu je najvažnije održavati reltivnu vlagu zraka manju od 70 % da se izbjegne tjeranje korjenčića i pojave površinske plijesni. Najbolja održivost u skladištu je pri temperaturi od 1 - 2 °C. Slična je održivost na 20 - 30 °C, ali se pri tim temperaturama izgubi mnogo vlage pa se malo smežura. Tjeranje korjenčića i klice u skladištu najbrža je pri temperaturama od 5 - 10 °C.

Ljekovitost češnjaka

Jedinstveni sastav češnjaka, koji sadrži cijeli niz sumpornih spojeva, štiti nas od oksidativnog stresa i upala. Češnjak također utječe na razinu triglicerida i općenito, holesterola u krvi. Češnjak sprečava stvaranje krvnih ugrušaka, zahvaljujući jednom posebnom sastojku, koji se zove ajoen. Vrlo impresivna je sposobnost bijelog luka u smanjenju krvnog pritiska. Istraživanja češnjaka potvrđuju da ova biljka ima značajna antikancerogena svojstva. Pokazalo se, da redovno konzumiranje većih količina češnjaka značajno smanjuje rizik od pojave mnogih vrsta raka. Radi efikasne prevencije raka je potrebno konzumirati veće količine ove namirnice, u čemu mogu pomoći kapsule ili tablete češnjaka. Češnjak i njegovi sastojci su podvrgnuti brojnim istraživanjima da bi se dokazalo njihovo djelovanje na infekcije uzrokovane bakterijama i virusima. Njegovo antimikrobno djelovanje također uključuje gljivice i parazite. Jedan od sastojaka češnjaka, ajoen, pokazao se posebno učinkovitim u liječenju gljivice Candida albicans, Pseudomonas aeruginosa, kao i na mnoge druge bakterije.

Zanimljivosti

O ljekovitim svojstvima bijelog luka jako su dobro znali drevni Grci i Rimljani, čiji su atletičari jeli češnjak prije sportskih takmičenja. Prije nego što su krenuli u rat, grčki i rimski vojnici su konzumirali češnjak. Kasnije, bijeli luk se proširio i u druga područja svijeta. U 6. stoljeću, češnjak se počeo uzgajati u Kini i Indiji, gdje je poznat po svojim terapeutskim svojstvima. Starorimski pisac Plinije opisao je češnjak kao lijek za 61 zdravstvenu tegobu. Češnjak možemo naći i kao sastojak u nizu recepata Apicijeve kuharice (najstarija kuharica sačuvana u cijelosti). Hipokrat (otac medicine) preporučavao ga je u prehrani. Prvi zapisani štrajk u historiji, koji se dogodio u drevnom Egiptu, uzrokovan je upravo izbacivanjem češnjaka iz svakodnevne prehrane robova. Kroz historiju se koristio i kao lijek za astmu, ubod škorpiona, a tokom Srednjeg vijeka vjerovalo se da je lijek za kugu.

Izvor:

• Poljoprivredna komora
• Udruga Češnjak Cerić

Kozjak se najviše uzgaja u kućnim vrtovima i nema većeg značaja za tržište. Razlikuje se od luka po manjim lukovicama koje rastu u skupini po 3 – 20 na istoj stabljici.

Razmnaža se vegetativno sitnijim lukovicama, koje brzo nakon sadnje diferenciraju postrne pupove. Svaki od njih stvara svoju 'lažnu stabljiku i listove, koji su nešto manji od luka, ali inače imaju iste karakteristike. U toj se fazi koristi kao mladi luk. Upovoljnim uvjetima za 60 – 75 dana formiraju se lukovice.

Sadi se obično na gredice po 4 do 5 redova, s međurednim razmakom od 30 cm i razmakom u redu od 15 – 20 cm, ovisno o bujnosti ekotipa. Kozjak može podnijeti temperature do -8 °C, pa se može saditi u jesen u oktobru ili novembru ili u proljeće čim to vremenske prilike dopuste, na 4 – 5 cm dubine. Lukovice namijenjene za sadnju u proljeće čuvaju se na 8 – 12 °C. Kozjak sazrijeva sredinom ljeta u julu ili početkom augusta, a bere se, dorađuje i skladišti kao i luk iz lučica. Prinosi lukovica mogu biti 20 – 30 t/ha.

Izvor:

• R. Lešić, J. Borošić, I. Buturac, M. Ćustić, M. Poljak, D. Romić; Povrćarstvo; 2002.

Luk vlasac ima listove koji su cjevasti, šuplji, dugi 20 - 25 cm koji formiraju više ili manje kompaktni busen na zajedničkom rizomu, koji može imati do 80 izboja. U prvoj godini takva biljka ne cvate, a u drugoj godini nakon mirovanja i vernalizacije (poticajno djelovanje hladnoće na stvaranje cvjetova) iz svih starijih izboja izbije cvjetna biljka visoka oko 30 cm, koja na vrhu nosi cvat (štitac s ružičastim ili ljubičastim cvjetovima). Sjeme brzo gubi klijavost, pa se koristi samo jednogodišnje sjeme.

Vrlo je otporan na niske temperature i može podnijeti u tlu i vrlo oštre kontinentalne zime karakteristične za brdsko-planinska područja. Kada se dužina dana smanji ispod 14 sati, a temperatura padne ispod 16 °C, asimilati iz lišća premještaju se u lukovice, a lišće žuti i odumire što je znak prelaska u mirovanje.

Budući da se od vlasca troši lišće, preporučuje se 180 - 200 azota kg/ha (u 3 - 4 prihrane), 55 kg fosfora, 200 - 220 kg kalija, 70 kg CaO (kalcij oksida) i 24 kg/ha MgO (magnezij oksida).

Vlasac za tržište može se uzgajati:

Izvor:

• prof.dr.sc. Mladen Jurišić; AGRO-BASE CD

Zimski luk porijeklom je iz zapadne Kine i Japana gdje ima više tipova i brojnih kultivara. Uzgaja se pretežno u kućnim vrtovima i koristi se lažna stabljika i zeleno lišće kao mladi luk. Višegodišnja je biljka (uzgaja se kao trogodišnja i četverogodišnja kultura) i razmnožava se vegetativno i generativno.

Nakon nicanja na stabljici započinje grananje i formiranje više lažnih stabljika s cjevastim lišćem sličnim luku, ali se ne stvaraju lukovice. U povoljnim uvjetima lišće stalno raste i obnavlja se, a starije odumire i tako nastane busen promjera 15 – 30 cm. U drugoj i slijedećim godinama pojavljuju se cvjetne stabljike, visine 40 – 70 cm, s jednostavnim štitcem kao cvatom i svijetlozelenim cvjetovima jednake građe kao i kod luka. Sjeme je crno i smežurano, nešto sitnije od luka (300 do 500 sjemenki u gramu). Otporan je na niske temperature.

Sije se u augustu ili rano u proljeće, krajem februara ili u martu, na 2 – 3 cm dubine uz međuredni razmak od 25 – 40 cm i razmak u redu od 10 – 30 cm. Pri ljetnoj sjetvi bolji je uzgoj iz presadnica golog korijena ili iz kontejnera, uz presađivanje sredinom oktobra. Takav se usjev može uzbrati već u prvoj polovici aprila. Nakon svake berbe usjev se prihrani sa po 50 kg/ha azota.

Dvogodišnji i trogodišnji nasad može dati prinos 30 – 50 t/ha, a jednogodišnji 20 – 25 t/ha. u pripremi za prodaju luk se očisti od starog lišća, gornje se lišće prikrati i slaže u vezice koje se obično pakiraju u kartonske kutije obložene PE folijom za otpremu na tržište.

Izvor:

• R. Lešić, J. Borošić, I. Buturac, M. Ćustić, M. Poljak, D. Romić; Povrćarstvo; 2002.

Poriluk ima stablo koje nastaje od izraslih lisnih rukavaca koji su sjedeći uvučeni jedan u drugi, dužina mu je od 20-80 cm, a debljina od 5-7 cm.

Sjeme poriluka polagano niče, u pravilu je potrebno 2-3 sedmice. Za uzgoj kvalitetnijih presadnica potrebno je oko 6-8 sedmica. Za jesensku i zimsku proizvodnju presadnice se uzgajaju na otvorenom, a sjetvu je moguće obaviti sijačicama. Pri takvoj sjetvi sije se oko 750 sjemenki po m2. Poriluk se presađuje u redove razmaka 30 cm na razmak 10-20 cm u redu, ovisno o vremenu uzgoja. Za ljetnu proizvodnju sije se na manji razmak, a za jesensku na veći. Prije presađivanja presadnicama se skrati korijen i vrhovi listova. Na težim tlima za sadnju se koriste sadilice koje presadnice sade na dubinu 10-12 cm pa se kasnije nagrće zemlja.

Direktna sjetva moguća je samo na izuzetno kvalitetnom i dobro pripremljenom tlu za kasnu jesensku berbu. Sije se pilirano sjeme pneumatskim sijačicama na razmak redova 40-60 cm i oko 2,5 cm u redu. Proizvodnja direktnom sjetvom je jeftinija, ali nikad ne daje tako kvalitetan prinos, a i sama proizvodnja traje duže. Ovisno o sezoni sjetva počinje tokom marta, najkasnije do početka aprila. Najčešće se proizvodi iz rasada, ali moguć je uzgoj u plasteničkoj proizvodnji tokom cijele godine ili kao hidro kultura (proizvodnja poriluka u hranjivoj otopini - hidropon). Poriluk se može sijati u hladna klijališta. Za 1 m2 bit će potrebno 8-10 g sjemena. Posijana se površina pokrije fino usitnjenom zemljom. To može biti kompost ili mješavina zemlje i zreloga stajskoga gnojiva. Za uzgoj poriluka na većoj površini, primjerice na 1 ha, za sjetvu treba pripremiti 300-400 m2 fino usitnjenih i pripremljenih gredica, za koje treba osigurati 2,5-3 kg sjemena.

Tokom rasta zemlju je potrebno nekoliko puta nagrnuti oko biljke, da bi se dobio što duži bijeli dio biljke. Bolje zadebljanje donjeg bijelog dijela postiže se prikraćivanjem zelenih listova.

Vadi se čupanjem ili mehanizovano i to krajem oktobra i početkom novembra. Biljke se čiste od zemlje, suhog i polomljenog lišća. Korijen se skraćuje za 3-4 cm, a lišće na 20-25 cm.

Poriluk se veže u snopiće po 20-30 komada pa se tako iznosi na tržište. Može se skladištiti pri temperaturi od 0-1 °C i pri relativnoj vlazi zraka 90-95% do tri mjeseca. Prinos poriluka se kreće oko 30 t/ha, a ovisi o sorti i vremenu uzgoja.

Izvor:

• Burza voća i povrća

Rokambol, stogodišnji luk uzgaja se u kućnim vrtovima i nema veće ekonomske vrijednosti. Morfološki je isti kao luk, ali iste godine daje cvjetnu stabljiku, koja na vrhu nosi zračne lučice, a katkad i te lučice još na biljci daju 'lažnu stabljiku' i listove. Umnožava se vegetativno, zračnim lučicama. Koristi se lukovica i zračne lučice.

Izvor:

• R. Lešić, J. Borošić, I. Buturac, M. Ćustić, M. Poljak, D. Romić; Povrćarstvo; Čakovec, 2002.