Facelija

Facelija je jednogodišnja je biljka čiji cvjetovi daju velike prinose nektara. Smatra se da se s nje može skupiti 500 – 1 000 kg/ha meda, što ovisi o sjetvi, vremenskim prilikama ali i dužini dana. Podrijeklom je iz Amerike, a u Europu je unijeta početkom 19. stoljeća.

Slična je korovu, naraste oko 60 – 90 cm. Počinje se granati već u donjem dijelu stabljike. Na svakoj grani nalazimo grančice koje nose sitne cvjetove. Latice su u gornjem dijelu ljubičaste, a pri dnu prelaze u bijelu boju. Jedna biljka sadrži od 5 000 – 7 000 cvjetića. Na mjestu cvjetova stvara se plod u obliku čahure koji sadrži sjemenke. Na manjim grančicama naći ćemo jednu do dvije sjemenke, a na većim tri do četiri sjemenke. Čahure na vrhu, u pravilu, sadrže manje sjemenki od onih na dnu. Nezrelo sjeme je bijele boje koja prelazi u narančastu, da bi na kraju zrelo sjeme bilo tamnosmeđe do crne boje.

Facelija je leguminozna biljka, što znači da se na njenom korijenu razvijaju bakterije koje su sposobne vezati elementarni azot iz zraka. Korijen prodire u dubinu do 70 cm i razmjerno je gust. Na taj način popravlja strukturu tla, a odumiranjem ostavlja značajne količine organske tvari i vezanog azota, što ovu biljku čini pogodnom za poboljšavanje loših tla. Osim toga cijela biljka se može zaorati na završetku cvjetanja, zbog čega je pogodna i za zelenu gnojidbu vinograda ili voćnjaka.

Agroekološki uvjeti uzgoja facelije

Facelija nema velikih zahtjeva u proizvodnji. Podnosi gotovo sve tipove tala, iako najbolje uspijeva na lakšim tlima. Međutim, zbog sitnog sjemena zahtjeva vrlo kvalitetno pripremljeno tlo za sjetvu. Facelija je otporna prema slabijim mrazevima (do -5 °C) pa se može posijati i u kasnu jesen, da bi sjeme niklo u rano proljeće (do kraja aprila).

Sjetva facelije

Faceliju možemo sijati u svako doba godine ako je vrijeme povoljno, a tlo pravilno pripremljeno za sjetvu. Ipak, najčešće je sijemo od februara do maja, a ako je vrijeme vlažno i u junu. Najbolje je posijati tokom marta jer je u to vrijeme dovoljno vlage u tlu i još ne kreće intenzivan rast korova, pa ih facelija poslije zaguši i nije potrebno dodatno okopavanje ili upotreba herbicida koja nije poželjna u proizvodnji meda. Posijanu u to vrijeme pčele će moći iskoristiti za pašu.

Sije se na dubinu od 1,5 do 2 cm, širom ili u redove razmaka do 20 cm. Jedna od specifičnih osobina facelije jest da je klijanje sjemena inhibirano sunčevim svjetlom zbog čega ono ne smije ostati na površini. Za sjetvu se obično koristi od 5 - 10 kg/ha sjemena, ovisno o roku sjetve i kvalitetu predsjetvene pripreme tla. Pri uzgoju facelije za zelenu gnojidbu (sideraciju) siju se nešto veće količine sjemena.

Njega usjeva facelije

U kasnim rokovima sjetve (početkom juna), poželjno je tlo nakon sjetve tlo povaljati kako bi se osigurao bolji kontakt sjemena i čestica tla. Gnojidba usjeva mineralnim gnojivima u pravilu se ne sprovodi zbog dobrog korjenovog sistema facelije. Nakon što nikne, usjev ima vrlo brzi vegetativni porast tako da u pravilu zaguši sve korove.

Namjena facelije

Može se uzgajati za različite namjene, i to za proizvodnju zelene krme, silaže, sijena, kao zaštitni usjev i usjev za zelenu gnojidbu (siderat), i kao odlična pčelinja paša. U praksi je najčešće kombinirano korištenje kao medonosne i zaštitne kulture odnosno siderata.

Nadalje, facelija se često smatra nematocidnom biljkom, pa je veoma korisna za očuvanje pedohigijene tla. U prilog toj tvrdnji idu rezultati nedavno sprovedenih istraživanja u Njemačkoj, koji ukazuju da je uzgoj facelije kao međuusjeva smanjio broj repine nematode u tlu za 20 - 30 %. Radi velikog učešća lisne mase u ukupnoj suhoj tvari (više od 50 %), daje malo sijena pa se preporučuje njezino korištenje u zelenom stanju ili za siliranje (nakon mraza). Po hranjivoj vrijednosti slična je slabijim djetelinama.

U novije vrijeme facelija se najčešće koristi kao zaštitni usjev s ulogom akumulacije azota na oraničnim površinama kada na njima ne uzgajamo glavnu kulturu. Za tu svrhu facelija se sije kao naknadni ili postrni usjev jer tokom svoje vegetacije usvoji značajne količine azota (i do 150 kg/ha azota). To je moguće zato što u kratkom vremenu formira relativno veliku nadzemnu biljnu masu (3 - 5 t/ha suhe tvari). Zbog visokog sadržaja azota u biljci, nakon zaoravanja izuzetno brzo se razgrađuje u tlu. Stoga se zaorava dvije sedmice prije sjetve sljedeće ozime kulture, odnosno kasno u jesen (novembru) u slučaju da nam je sljedeća kultura jara. Kasnim oranjem u jesen kada temperature padnu ispod 8 °C onemogućena je mikrobiološka aktivnost u tlu i ispiranje mineralnog azota koji nastaje razgradnjom zaorane biljne mase.