Planinski kućeri, skloništa za pastire i ljubavnike

Oko podneva, kada pripekne sunce, Milanko Popović iz Božetića kod Nove Varoši (susjedna Srbija, op.ur.) ostavlja sve radove u polju i sklanja se u kućer odmoriti. Kažu da ništa ne krijepi tako kao jelova brvnara, pa se Milanko nakon kratkog sna u njemu osjeća čio i vedar kao da mu je 18 ljeta, a ne 80, koliko je nedavno napunio.

Kućeri su najmanje planinske kuće i konačišta pastira i nekada ih je imalo svako seosko domaćinstvo. Danas ih je svega nekoliko u cijelom kraju, novije su gradnje, većih dimenzija nego tradicionalni i dio su ponude u etno-turizmu. Svoj kućer, Milanko je napravio prije četiri godine na brežuljku iznad obiteljske kuće. Mada je na volovskim kolima, na točkovima, za svo ovo vrijeme nigdje nije pomican.  

"Ne zna se je li ljepše spavati u njemu, dok napolju grije sunce ili kada kiša tuče po krovu. Okolo mir i tišina, čuju se samo ptice i stoka u polju", kaže Milanko, koji je do mirovine radio kao veterinarski tehničar u zadružnoj ambulanti na Borovitoj glavici.

U par kvadrata kao u hotelskoj sobi

Za razliku od nekadašnjih koji su bili oskudno opremljeni, u kućeru Milanka Popovića je skoro kao u hotelskoj sobi. U par kvadrata stali su predsoblje i spavaća soba s madracem za francuski ležaj. U kućeru je razvedena i instalacija za struju, a ima i priključak za radio aparat i televizor.

"Pravio sam ga isključivo za odmor, za mene i moju Olgu, ali sam odustao od prvobitne ideje da ga seljakam traktorom po planinskim proplancima. Stigle me godine pa mi je sve teže da se penjem uz brdo do kućera. Zbog toga ću ga vjerojatno prodati. Ima zainteresiranih, najviše među ugostiteljima koji bi ga iznajmljivali turistima," kaže Milanko.  

Nekadašnji kućeri građeni su od četinara 

Nekadašnji kućeri građeni su najčešće od četinara, na dva zaobljena brvna, kao sanjke, radi lakšeg transporta po ljetnim staništima stada i pastira. Krov im je bio od luba - kore drveta, koji je počinjao od zemlje, kao i podom od dasaka. 

"Kao djevojka sam kod mojih u Radišićima iznad Dubnice često spavala u kućeru kraj tora, jer toliko je bilo vukova da nismo smjeli ostaviti ovce same. Spavalo se na slami i ponjavi i nismo se žalili. Ovi današnji kućeri imaju svu zgodu, ali više nema ni stada ni pastira," kaže Milankova supruga Olga (75).

Terapija za poljuljane bračne odnose

Gašenjem ognjišta zbog seobe seoskog stanovništva u gradove nestala su i bijela stada na planinskim pašnjacima. U priče i legende preselili su se i kućeri koji u prošlosti nisu bili samo sklonište za pastire, već i za ljubavnike. Gorštaci iz Starog Vlaha i danas tvrde da je spavanje u ovim pokretnim planinskim kućama najbolja terapija za poljuljane bračne odnose.

"Kućeri su bili namijenjeni za jednu osobu, ali je u njima moglo spavati i dvoje, kada se stisnu. Pa kada miris borovine udari u glavu, gora se trese. Danas su bračni kreveti široki kao poljana, pa dok se supružnici pronađu u njima, prođe ih volja," kaže drvosječa u mirovini Mirčeta Vujičić iz Pravoševe na Zlataru. 

Sklonište za dvoje ostarjelih ljubavnika

U selima na Javoru i danas se na sijelima pripovjeda o kućeru koji su ljubavnici u zanosu otisnuli niz brdo. Zabavi ih i priča o kućeru u Kalipolju koji je godinama bio sklonište za dvoje ostarjelih ljubavnika udovaca.

Otkriveni su kada su ukućani poslali unuka da spava u kućeru sa djedom. Dok se domaćin uvlačio u konačište, uhvatio je unuka za nogu, pa, iznenađen, prozborio: "Ene, Stano, ti došla ranije". Poslije se djed pravdao da ga unuk nije dobro čuo, ali mu nije vrijedilo. Pukla je bruka, pa je imao muke da se privikne da sam spava u krevetu, prepričavaju u Ljepojevićima.