Životinje i bol: Kokoške same sebi daju lijekove za ublažavanje boli

Životinje na mnogo načina obogaćuju okolinu. Bilo da su u pitanju kućni ljubimci ili životinje koje se uzgajaju zarad ljudske ishrane ili pak eksperimenata, koji unapređuju nauku ili ljudsko zdravlje.

Zbog toga što su životinje jako važne, takođe je važno naučiti kako da im ne nanosimo nepotrebnu bol. Kod životinja koje su slične ljudima, poput sisavaca, često je očigledno kad su povrijeđene. Međutim, ima mnogo toga što nije očigledno. Jedna od tih stvari je i pitanje da li i njima pomažu ublaživači bolova koji djeluju na ljude? Što je životinja različitija, teže je razumjeti njeno iskustvo.

Kako da znate da li je škamp u bolovima? Zmija? Puž?

Kod kičmenjaka, uključujući ljude, bol može biti podijeljena u dva posebna procesa. U prvom, nervi i koža osjećaju nešto bolno i prenose tu informaciju do kičmene moždine. Tu motorni neuroni aktiviraju pokrete zbog kojih se žustro trzamo od opasnosti. Ovo je fizičko prepoznavanje povrede, koje se naziva nocicepcijom i skoro sve životinje, čak i one veoma jednostavnog nervnog sistema to doživljavaju. Bez ove sposobnosti, životinje ne bi bile u stanju da izbjegnu bol i njihov opstanak bi bio ugrožen.

Drugi dio je svjesna spoznaja boli. Kod ljudi dolazi do ovoga kada senzorni neuroni u koži naprave drugu rundu veza preko kičmene moždine do mozga. Tu milioni neurona u raznim dijelovima mozga stvaraju osjećaj boli. Kod ljudi se radi o složenom iskustvu povezanom s emocijama poput straha, panike i stresa, koje možemo da saopštimo drugima. Teže je pouzdano znati kako životinje doživljavaju ovaj dio procesa, jer većina njih ne može da pokaže kako se osjeća.

Kičmenjaci imaju svijest o opasnosti

Poznato je da divlje, povrijeđene životinje njeguju svoje rane, prave zvukove da bi pokazale uznemirenost i izbjegavaju društvo. Naučnici u laboratoriji su otkrili da životinje, poput kokoški i pacova same sebi daju lijekove za ublažavanje boli ako su povrijeđene.

Životinje takođe izbjegavaju situacije u kojima su prethodno povrijeđene, što nagovještava svijest o opasnosti. Istraživanja kažu da kičmenjaci prepoznaju bol, pa je u mnogim državama ilegalno bespotrebno povređivati životinje.

Šta je sa vrstama poput beskičmenjaka?

Ove životinje nisu zakonom zaštićene, dijelom, jer je njihovo ponašanje teže razumjeti. Može se pretpostaviti o nekim primjerima koje bilo da nemaju mozak ili imaju veoma prost mozak kao što su ostrige, crvi ili meduze. 
Ostriga može da ustukne kada se poprska sokom od limuna zbog nocicepcije. Međutim, uz tako prost nervni sistem, nije vjerjatno da doživljava svjesni dio boli.

Drugi beskičmenjaci su komplikovaniji, poput hobotnica koje imaju prefinjen mozak i smatraju se jednim od najinteligentnijih beskičemenjaka. U mnogim državama, ljudi i dalje praktikuju da jedu žive hobotnice. Takođe kuvaju žive rakove, škampe i krabe, iako se pouzdano ne zna kako to utiče na njih. Ovo predstavlja etički problem, jer se možda ovim životinjama na taj način uzrokuje bespotrebna patnja.

Naučni eksperimenti, iako kontroverzni, daju neke nagovještaje

Testovi na rakovima samcima pokazuju da će napustiti nepoželjni oklop ukoliko ih pecnete strujom, ali će ostati ukoliko je oklop dobar. Oktopod koji prvenstveno povija povrijeđenu ruku da bi je zaštitio, rizikovaće njenu upotrebu kako bi uhvatio plijen. To nagovještava da ove životinje prosuđuju u vezi sa senzornim informacijama, umjesto da samo refleksivno reaguju na bol. U međuvremenu, poznato je da krabe uporno češu tačku na svojim tijelima gdje su primili električne šokove. Čak i morski puževi ustuknu kad znaju da će da prime neprijatan stimulans. To znači da imaju neko prisjećanje na fizičke osećaje.

Opširnije o ovoj temi saznajte u video-prilogu ispod: