Zbog širenja rudnika i zagađenja, iseljava čitavo selo nadomak Bora?

Decenijama prije nego što je otvoren rudnik, mještani sela Krivelj nadomak Bora u Srbiji, gradili su kuće, obrađivali svoje njive, bavili se stočarstvom. Početkom prošlog vijeka rudnik je počeo da se širi i počeo da kuca na njihova vrata. Neki su prije petnaestak godina morali napustiti svoja ognjišta i novi život započnu na novoj lokaciji, ali opet tu u blizini svoga sela. Rudnik se i dalje širio i sada na teritoriji Krivelja postoje četiri. Mještani su ugroženi, ali i njihove njive, šume, stoka.

Zatrovana zemlja

Vesna Stanković priča kako je sa porodicom morala da napusti porodičnu kuću, koja je od miniranja toliko oštećena, da više nije bilo bezbjedno boraviti u njoj.

"Morali smo da se iselimo, plašila sam se da će nam se krov srušiti na glavu dok spavamo. Bojala sam se prije svega za svog sina. Podigli smo kredit, kupili stan i preselili u Bor", kaže Stankovićeva koja je ljekar u Domu zdravlja i dobro zna kakav uticaj na zdravlje ima rudarenje.

Tu je prašina od miniranja, izlivanje jalovišta preko oranica, zagađen vazduh, voda i zemlja na kojoj su napasali stoku i sijali žitarice, povrće i voće.

"Više puta se izlivalo jalovište kroz naše njive. I šta ja tu da posijem? To je sve zatrovano. Stoka ostaje bez hrane, šume su nam posjekli kako bi napravili puteve za potrebe rudnika. Nema tu više života."

Za skoro 400 domaćinstava nema rješenja

I nije ugroženo samo njeno domaćinstvo. Mnogo njih je u teškoj i po njima bezizlaznoj situaciji. Jasna Tomić, pčelarka iz Krivelja, kaže da sve ono što su nekada imali na dohvat ruke, voće, povrće, cvijet, sada sve to moraju kupovati u marketima ili pijaci.

"Više ne sadim baštu. Ne smijem, zemlja je zagađena, voda, vazduh. Košnice sa pčelama koje imam morala sam da preselim na drugu lokaciju, daleko odavde. Nema više u prirodi ničega čemu rudnik nije uzeo danak", kaže sa žaljenjem Tomićeva.

Za blizu 400 domaćinstava još nije pronađeno rješenje, tačnije lokacija. Boreći se za svoju egzistenciju mještani Krivelja, ali i sela Oštrelj, Slatina, Bučje, traže odgovore od lokalne samouprave, kineske kompanije, države. Odgovora nema, narod ne može da čeka. Organizovani su brojni zborovi, protesti i blokade. Traže rješenje problema, traže novo parče zemlje daleko od rudnika, gdje bi opet imali svoju njivu, baštu, voćnjak, livadu.

"Nije lako ostaviti ognjište za sobom"

Dragoslav Nikolić je zamjenik predsjednika Saveta mjesne zajednice u Krivelju i godinama član radne grupe za preseljenje sela. Kaže da se nije daleko odmaklo u dogovorima, možda čak nije ni pomjerilo s polazne tačke.

"Ovdje su generacije i generacije stvarale svoje porodice, svoja ognjišta. Živjelo se od stočarstva i poljoprivrede. Tu je naša tradicija, kultura, naši preci. Treba preseliti crkvu, školu, groblje. Nije lako ostaviti za sobom ognjište. Njivu koja te hranila. Otići u nepoznato", zaključuje Nikolić.

Slično je i u drugim selima ugroženim rudarskim aktivnostima. Dok se za Krivelj zna da se mora preseliti cijelo selo, mještani okolnih još uvijek ne znaju kakva je njihova sudbina. Prema podacima do kojih su došli, na teritoriji grada Bora skoro da i nema lokacije na koju nisu data prava na istraživanje i eksploataciju.