Nema kose do "varcarke" - nit' je bilo, nit' će biti, pravi je samo jedna kovačnica

Upućeni kažu da za košenje trave niti je bilo niti će biti bolje kose od "varcarke", kojoj ime potiče od Varcar Vakufa, kako se nekad zvao Mrkonjić Grad, poznat po kovanim kosama. Nekada je ovdje bilo registrirano 35 kovača, a desetak njih se time bavilo kao dopunskom djelatnošću.

Danas u Mrkonjiću postoji samo jedna kovačka radnja koja izrađuje kose, utemeljena još davne 1569. godine. Vlasnici su otac i sin Ahmo i Nermin Zonić, a tradicija se u ovoj kovačnici prenosi s koljena na koljeno već 500 godina. Varcarka se izrađuje od alatnog čelika iz Austrije, za jednu standardnu do 80 centimetara, potrebno oko 32 centimetra dužine ovog materijala. Proizvodnja je podijeljena na 21 operaciju. Prve tri su najteže, njih sada obavlja mašina, a sve ostalo je ručni rad.

"Otac je živ i prisutan u proizvodnji, on je i nabavio mašinu, ranije se i to ručno radilo, ali njegovo iskustvo je nezamjenjivo", kaže nam Nermin.

Dobar alat, čuva leđa

Izrada ovog alata se radi od septembra do kraja marta, a od početka aprila do kraja maja se kale kose, to je vrijeme koje je pogodno za ovaj proces. Ovaj vrli majstor objašnjava da kovanici smeta hladnoća, ali i previše toplo vrijeme. Za najvažniju operaciju je potrebno da svi uslovi budu ispunjeni, kako ne bi pukla, odnosno da ne bi bila ljuta ili meka.

"Ako se ne otkiva svugdje jednako, znači da je ostala ljuća i otpadne taj komad, to su ti problemi koji se javljaju ako nisu ispunjeni svi uslovi. Za svaku kosu dajemo garanciju na godinu dana, osim prebijanja, za to nema garancije. Za sva ostala nezadovoljstva mijenjamo alatku, a tu iskoristim, ponovo je prekalim", pojašnjava ovaj kovač.

Odavno je pala potražnja za varcarkama, ali oni koji su naučili od predaka na ovaj kovani alat, teško će se odlučiti za drugi. Naš sagovornik kaže kako iskusni kosači neće da rade s limarama i onim fabričkim jer dobar alat čuva leđa.

"Ovo što se proda više je zbog te navike imao je djed pa hoće i on. Mogu reći da ih više kupuju kao suvenire", dodaje.

Nije za kukati

Svaki kovač je ovdje nekada uvozio od 1.200 do 2.000 kilograma čelika, a posljednjih godina redovno uvozi samo ova kovačnica po nekoliko stotina kilograma, jer u zalihama uvijek čuvaju oko jednu tonu.

"Unazad par godina imam problem kod samog uvoza, jer oni ne mogu proizvesti tonu-dvije čelika, jer je njihova peć na 25 t, tako da se snalazim, kupujem po skladištima kojima na rezervi ostane po 100-200 kg, nekada i u Čačku u Srbiji. Uglavnom radimo samo s tim austrijskim čelikom, jer znamo kakav je i kako ćemo kaliti", ističe Zonić.

Redovni su na manifestaciji "Dani kosidbe na Balkani", kada se ovdje okupe kosci iz svih krajeva i takmiče u ručnom košenju trave. Varcarka iz ove kovačnice jedna je od nagrada, što je Nerminov doprinos ovom događaju koji je do sada održan 31 put.

Nada posramila gorde domaćine - parirala najboljim koscima na Zlatiboru

"Izrađujemo i druge poljoprivredne alate, kao i kovane ograde, ali je varcarka naš glavni brend. Posjećenost na kosidbi je malo slabija posljednjih godina, a pozivaju me i u druge krajeve da dođem, odem na Kupres. Ljudi iz Srbije dosta naručuju kod nas. Situacija nije za pohvaliti, ali nije ni za kukati, može se živjeti", dodaje.

Ista cijena 20 godina

Po narudžbi rade i srpove za žetvu, ali je slaba potražnja jer se oni koji ga još koriste, kako kaže, odlučuju za kineske od 10 maraka. Za kovani iz Mrkonjića ipak treba izdvojiti 35 KM. Motike i sjekire imaju redovne mušterije kao i alati za otkivanje kosa. Belegije nabavljaju iz Italije, jer bez njihovog brusa ne može se naoštriti kovanica.

"Unazad 20-tak godina, kosa standardne dužine 75-80 cm košta 100 maraka, a ukoliko kupac želi ja mu nabavim i kvalitetno kosište. Za kovanice je namijenjeno isključivo drveno, jer mora se imati osjećaj za tu kosu, ne može metalno. Tako da kompletna s kosištem, otkovana, poklepana, odnosno spremna za košenje izađe oko 150 maraka", pojašnjava ovaj kovač.

Za one koji se takmiče u košenju, izrađuju se posebne varcarke, po narudžbi i duže su, oko 95 – 100 cm. Standardno se ovdje godišnje sada proizvede 200-300 kosa, nekada su pravili i po hiljadu. Čekići će se još čuti iz kovačnice Zonića jer će Nerminov sin, Armin, nastaviti s ovim zanatom. Teško da će uspjeti naći majstora, jer kako nam pojašnjava sve je teže naći dobrog šegrta, zanati su slabi, a ni zainteresiranost nije velika.