Može li biofortifikacija riješiti problem pothranjenosti ljudi?

Neadekvatna prehrana mikrohranivima, nedostatak željeza, cinka i selena u krvi europskog stanovništva, velike količine štetnih metala u tlu - sve su to problemi s kojima se svakodnevno susrećemo. Ipak, u posljednjih nekoliko godina govori se o mogućim rješenjima poput raznovrsne ishrane i različitim mineralnim dodacima, ali trenutno je najveći naglasak na biofortifikaciji.

Biofortifikacija predstavlja agronomske i oplemenjivačke postupke obogaćivanja jestivih dijelova biljaka esencijalnim elementima. Agronomska biofortifikacija, odnosno đubrenje, smatra se brzim rješenjem kod nedostatka mikronutrijenata i kratkoročan je proces. S druge strane, oplemenjivačka biofortifikacija dugoročan je proces koji uključuje znatan trud i resurse i ekonomičan i koristan pristup u povećanju koncentracije nutrijenta.

Aplikacija u tlo i folijarno đubrenje

Ova se metoda primjenjuje na dva načina: aplikacijom u tlo s ciljem povećanja koncentracije određenog elementa i folijarnim đubrenjem, tj. aplikacijom đubriva preko lista. U slučaju folijarne aplikacije koriste se različiti rastvori, a zbog nedostatka određenog elementa za normalan rast i razvoj ili u slučaju obogaćivanja jestivog dijela biljke. Obavlja se u ranim jutarnjim ili kasnim popodnevnim satima.

Usjpješna biofortifikacija uključuje poznavanje svojstava tla, poznavanje vrste i kultivara, te poznavanje agrotehnike koja se primjenjuje na tom zemljištu.

Biofortifikacija je praktičnija od promjene prehambenih navika? 

U posljednjim desetljećima postaje sve popularnija zbog pozitivnog uticaja na biljke jer su produkti navedenog procesa usjevi povećane prehrambene vrijednosti. Dovodi do povećanja željeza, cinka, magnezija, selena i bakra, do povećanja bioraspoloživosti minerala i do smanjenja štetnih elemenata. Zagovornici biofortifikacije tvrde kako je obogaćivanje hrane prirodnim putem praktičnije od promjene prehrambenih navika stanovništva. Nasuprot tome, kritičari to smatraju puno većim problemom i ukazuju na podsticanje raznolikosti ishrane ljudi kao najbolje rješenje.

Biofortifikacijski projekti trenutno uključuju:

• obogaćivanje željezom (riža, krompir, manioka, banana, grah, različite mahunarke) jer nedostatak željeza izaziva anemiju kod više od 2 milijarde ljudi
• obogaćivanje cinkom krompir, kukuruz, rižu, grah i pšenicu
• povećanje koncentracije folne kiseline kod paradajza, različitog voća, itd. (nedostatak dovodi do anemije )
• povećnje koncentracije provitamina A (b-karotena i drugih karotenoida ) u slatkom krompiru, uljanoj repici, mrkvi, kukuruzu, paradajzu 
• obogaćivanje sirka i manioke bjelančevinama i aminokiselinama (važne za razne aktivnosti unutar našeg organizma )

"Popravak" hrane ne može riješiti pothranjenost elementima

U razvijenim zemljama, biofortifikacija se prikazuje kao "čarobno rješenje" za povećanje koncentracije određenih elemenata, ali sama pothranjenost zapravo predstavlja puno složeniji problem koji se ne može riješiti "popravkom" hrane. Pothranjenost određenim elementima uključuje politički, ekonomski i socijalni problem jer proizvodnja i kvalitet hrane zavisi od plodnosti tla, agrotehničkih mjera poput đubrenja i zaštite, te klime i geografije.