Mikotoksini se godinama mogu nagomilavati u organizmu, masnom tkivu, mliječnim žlezdama, mišićima i kostima. Oni mogu imati kancerogena, mutogena, imunotoksična i teratogena svojstva.
Mikotoskini su sekundarni produkti ili poluprodukti nastali u procesu metabolizma gljiva. Otrovni su i imaju negativne biološke posljedice na ljude i životinje. Ove otrove proizvode gljive kontaminacijom hrane namijenjene ljudima ili životinjama. Njena štetna djelovanja otkivena su još u Kini, prije pet hiljada godina.
Poznato je da stotinjak vrsta gljiva proizvodi ove otrovne produkte, kao i više od tri stotine mikotoksina različitog nivoa štetnosti. Toksini gljiva počeli su ozbiljno da se proučavaju tek prije pedesetak godina, kada je 1960. godine u Engleskoj zabilježeno uginuće velikog broja pura.
Osjetljiva telad: Uticaj mikotoksina na zdravlje i produktivnost domaćih životinja
Mica Stajić, stručnjak za zaštitu bilja u vranjskoj Poljoprivredno savetodavnoj i stručnoj službi, ističe da mikotoksini mogu imati i imaju kancerogena, mutogena, imunotoksična i teratogena svojstva. Ljudi i životinje najčešće su izloženi mikotoksinima putem kontaminirane hrane. Bolesti uzrokovane mikotoskinima javljaju se u akutnom ili hroničnom obliku i nazivaju se mikotoksikoze. Mikotoksini se godinama mogu nagomilavati u organizmu, masnom tkivu, mliječnim žlijezdama, mišićima i kostima.
"Gljiva Atergilus falvus koja proizvodi ovaj otrov najčešće se javlja u žitaricama i stočnoj hrani. Ona se dijeli na više podvrsta i najopasniji su od svih mikotoskina. Razvijaju se među žitaricama i orašasim plodovima, a preko stočne hrane mogu doći u mlijeko i mliječne proizvode. Prouzrokuju bezvoljnost, mršavljenje, smanjenu elastičnost žila i unutrašnje krvarenja, neurološke poremećaje, ozbiljne promjene digestivnog sistema: proliv, povraćanje, grčeve, crevno krvarenje, unutrašnje edeme, krvarenja bubrega, žuticu, oštećenja i karcinom jetre," priča Stajićeva.
Ona dodaje da čovjek unosi toksine gljiva u tijelo preko biljne hrane (žitarice i orašasto voće) i životinjskih proizvoda. Smatra se da je oko 30 odsto svjetske proizvodnje žitarica više ili manje zagađeno mikotoksinima. Stočna hrana, takođe može sadržati ove otrove.
"Od žitarica najizloženije razvoju plijesni su kukuruz, pšenica, zob, raž, ječam i riža, a od orašastih plodova badem, lješnjak, pistacij, orasi i kokosov orah. Mahunarke kikiriki i soja su takođe podložne razvoju plijesni, kao i povrće, a od voća najviše grožđe, smokve i suvo voće. Plijesni se razvijaju i u napicima kao što su kafa, kakao, vino i pivo i u mlijeku od mliječnih proizvoda. Ima ih i u prerađenim proizvodima brašnu, kukuruznim pahuljicama i hrani za dojenčad" kaže ona.
Mikotoskini, prema njenim riječima, mogu nastati u svim fazama obrade namirnica prije žetve, tokom žetve, za vrijeme skladištenja ili prerade. U procesu proizvodnje hrane njihov se razvoj može spriječiti raznim metodama, ali nijedan postupak nije efikasan za uništavanje već nastale plijesni. Ne može se uspješno ukloniti pranjem vodom, a otporna je i na kuvanje i prženje.
"Ipak postoji rješenje za eliminaciju toksina. Za tu svrhu koriste se sredstva zvana adsorbensi, koji privlače molekule mikotoksina i uklanjaju ih iz organizma. Ovaj proces moguće je postići jedino u digestivnom traktu. Na taj način se sprječava resorpcija u krvotok te se velika količina mikotoksina stolicom eliminiše iz organizma," podvlači Stajićeva.
Najpoznatiji adsorbensi su zelena glina i zeolit. Adsorbensi se uzimaju nakon obroka kako bi vezali mikotoksine i izbacili ih iz tijela. Prirodni antioksidansi takođe mogu biti korisni u borbi protiv opasne plijesni. Dokazano je i da bijeli luk smanjuje nepovoljne efekte mikotoksina. U cilju preventive je preporučljivo da se kupuju samo svježe, domaće namirnice. Zapakovane namirnice imaju manju mogućnost razvoja plijesni u odnosu na rinfuzne žitarice, oršaste plodove i suvo grožđe.
Tagovi
Autorica
