I kitove ubijaju, zbog nauke ili obijesti, ali ponekad i radi preživljavanja

Bolje da umre selo, nego običaji. Prema popisu iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini je bilo više od 300 potpuno praznih sela, već 2018. godine govorilo se oko 500 opustjelih sela.

U Španiji ih je procijenjeno oko 3.000, a u Italiji oko 6.000 "izumrlih“ sela ili zaselaka. Neka se mogu čak i kupiti - i to vrlo povoljno.

Tradicija, običaji ili jednostavna brutalnost

Ajmo sada malo o običajima. Po kontinentima. Iako brazilski ustav zabranjuje okrutnost prema životinjama, vaquejada je tradicionalno takmičenje na sjeveroistoku Brazila gdje jahači obaraju bikove hvatajući ih za rep i povlačeći na zemlju. Na drugom kraju planete, Gadhimai je hinduistički festival u Nepalu poznat po masovnim žrtvovanjima životinja, prvenstveno bikova i koza, u čast božice moći Gadhimai.

Tradicionalno, za neke grupe Maasai u Keniji i Tanzaniji ubijanje lava bio je obred hrabrosti i potvrda prijelaza u odraslu dob. Praksa je bila sistemska i uključivala organizirane lovove na velike mačke.

A sada malo Evropa. Priču o sudbinama bikova u Španiji siguran sam da znate. Trčanje sa/pred bikovima (encierro) u Pamploni. Ili pak korida. Tourada je portugalska verzija istog "sporta". Osam hrabrih momaka pokušavaju savladati bika rukama. Portugalci svoje bikove ne ubijaju u areni, nego kasnije.

Na samom sjeveru Evrope, usred Atlantskog okeana, nalaze se Farski otoci - jedno od najudaljenijih mjesta na starom kontinentu. Sastoje se od 18 većih otoka i bezbroj manjih, negdje na pola puta između Škotske i Islanda. Njihov običaj zove se grindadráp. U prijevodu jednostavno znači ubijanje kitova.

Svi youtube linkovi na spomenute običaje prikazuju brutalnost prema životinja. Nemojte reći da vas nisam upozorio.

Običaj star stotinama godina duboko je ukorijenjen u otočnu kulturu, ali ga ostatak svijeta danas doživljava kao brutalnu praksu. Nije riječ o komercijalnom lovu, nego o zajedničkom činu zajednice. Kad se kitovi piloti pojave u zaljevu, muškarci ih tjeraju u plitki zaljev. Zatim ih vežu i ubijaju. Skoro svi se okupe i gledaju.

Meso i mast ravnomjerno se dijele među porodicama, što predstavlja tradicionalni oblik prehrane i zajedničke podjele resursa. Obično se odvija ljeti i u ranu jesen. Na otocima gdje gotovo nema poljoprivrede, a vladaju ekstremni vremenski uvjeti, ova tradicija stoljećima je bila ključan izvor hrane i simbol samoodrživosti.

U globalnom kontekstu, međutim, taj se čin često vidi kao pokolj zbog krvavih prizora. Ekološke i aktivističke organizacije pokušavaju ga spriječiti, što stvara snažan sukob između lokalne tradicije i globalne etike zaštite životinja.

Upravo taj sukob, između identiteta i suvremene svijesti o ekologiji i etici, u je središtu filma "The Islands and the Whales". Redatelj Mike Day je htio pokazati da stvar nije jednostavna: s jedne strane brutalnost ove tradicije, a s druge činjenica da su ti ljudi ovisni o moru i bore se za opstanak u svijetu koji se mijenja.

Film je snimao četiri godine. Day je pratio svakodnevni život lokalnih ribara i njihov odnos prema moru, običajima i okolišu. Osim već spomenutog grindadrápa, pratimo i lov na morske ptice fulmare na strmim liticama. Naime, poljoprivreda na otocima je mala i tradicionalna, s naglaskom na stočarstvo i ograničenu proizvodnju povrća za vlastitu potrošnju.

Život u skladu s prirodom

S jedne strane, otočani prikazuju lov na kitove i ptice kao nužan i duboko ukorijenjen dio kulture i prehrane u zemlji s vrlo ograničenim prirodnim resursima. Film također otkriva da je meso tih životinja danas zagađeno visokim nivoima žive i polikloriranih bifenila (PCB) - otrova koji dospijevaju u more ljudskom industrijskom aktivnošću.

Na taj način Day pokazuje paradoks: ljudi koji su stoljećima živjeli u skladu s prirodom sada trpe posljedice globalnog onečišćenja koje dolazi izvan njihova svijeta.

Priča o Kralju krompira koji čuva genetsku raznolikost globalne supernamirnice

Iako nije za one slabog želuca, toplo ga preporučujem - svima. Ovaj potresan dokumentarni film, bez obzira na to na kojoj ste strani priče - o običajima i selu - sigurno će vas potaknuti na razmišljanje. Pokazuje da ništa na ovom svijetu nije potpuno crno ili bijelo i da ponekad vrijedi preispitati vlastita kruta stajališta.

Je li tradicija opravdana samo kad se uklapa u moje mišljenje i običaje? Vrijednost običaja ne mjeri se po smislu, nego po pripadnosti. Zar ne?