Hronika ekocida u srcu italijanske poljoprivredne regije

Fabrika Miteni S.p.A. u Trissinu, u italijanskoj pokrajini Vicenza, počela je proizvoditi PFAS krajem 1960-ih. Riječ je o grupi sintetičkih hemikalija poznatih kao per- i polifluorirani alkilirani spojevi, koji se zbog otpornosti na vodu, masnoće, toplinu i hemijsku razgradnju koriste u brojnim industrijskim procesima i proizvodima. Upravo zbog iznimne postojanosti često se nazivaju i "vječnim hemikalijama“ jer, jednom ispušteni u okoliš, ondje mogu ostati desetljećima.

Onečišćenje u Italiji službeno je otkriveno 2013. godine, kada je regionalna agencija ARPAV utvrdila kontaminaciju podzemnih i pitkih voda na području na kojem živi oko 350.000 stanovnika. Analize su pokazale prisutnost PFAS spojeva u vodi, što je pokrenulo jedan od najvećih slučajeva industrijskog onečišćenja u Italiji. Suđenje je počelo 2021. godine, trajalo godinama i uključilo oko 130 ročišta te približno 300 oštećenih kao stranaka u postupku.

Sporo nasilje

O ovom slučaju govori i knjiga "Zloćudne vode. Zagađenje okoliša i ugrožene zajednice" (Cattive acque. Contaminazione ambientale e comunità violate), koju su uredili profesori Adriano Zamperini i Marialuisa Menegatto sa Sveučilišta u Padovi. Objavljena 2021. godine, ne bavi se samo hemijskim i pravnim aspektima slučaja, već ponajprije ljudima koji godinama žive s njegovim posljedicama.

Dok se poljoprivredne površine i ceste mirno protežu krajolikom, duboko ispod njih desetljećima se širio nevidljivi zagađivač. Fabrika Miteni S.p.A. u Trissinu bila je smještena direktno iznad važnog područja prihranjivanja podzemnih voda, kroz koje se onečišćenje potom širilo.

Iza hemijskih formula i procjena štete razvila se duboka ljudska drama. Istraživački tim tri je godine obilazio zagađena područja u provincijama Vicenza, Verona i Padova te razgovarao sa stanovnicima. Njihova svjedočanstva pokazuju kako onečišćenje ne narušava samo okoliš, već i osjećaj sigurnosti, povjerenje u institucije te odnose unutar zajednice.

Za razliku od prirodnih katastrofa koje nastupaju naglo i odmah postaju vidljive, PFAS je primjer "sporog nasilja“ (slow violence) – tihe i postupne destrukcije koja traje godinama, a njene se posljedice mogu prenositi generacijama.

Kada je ARPAV 2013. godine identificirao Miteni kao glavni izvor onečišćenja, PFAS je već bio prisutan u okolišu. Stanovnici su se istovremeno počeli suočavati s nepovjerenjem prema institucijama, ali i međusobnim podjelama. Dok su jedni tražili hitnu zaštitu zdravlja, drugi su strahovali za poljoprivredu, radna mjesta i ekonomiju.

Kada dom više nije siguran

Takve okolnosti, navode autori, stvaraju "korozivne zajednice", dok cijela regija dobiva trajnu ekološku stigmu. Ljudi se počinju osjećati izolirano i napušteno. Saznanje da kroz naizgled čistu vodu iz česme može dolaziti nevidljivi zagađivač svakodnevne aktivnosti poput kuhanja, tuširanja ili pranja zubi pretvara u izvor straha i frustracije.

Jedna od žrtava to opisuje riječima: "U moju kuću lopovi su ušli kroz vodu iz česme“. Mnogi tako počinju doživljavati svoja stoljetna ognjišta i plodna polja kao "zone žrtvovanja“ (sacrifice zones), prostore koji su cijenu industrijskog razvoja platili onečišćenjem.

Može li poljoprivreda proizvoditi hranu, a istovremeno obnavljati prirodu?

Dodatni teret donio je zdravstveni biomonitoring pokrenut 2017. godine, kojim je obuhvaćeno više od 85.000 građana. Rezultati su kod dijela stanovništva pokazali vrlo visoke koncentracije PFAS-a, u nekim slučajevima i do 70 puta veće od tadašnjih referentnih vrijednosti. Suočavanje s vlastitim nalazima krvi za mnoge je predstavljalo snažan psihološki udar. Pojedini stanovnici govorili su da se osjećaju poput "pokusnih kunića“, ostavljenih samih s brojkama koje im nitko ne zna u potpunosti objasniti.

Među najpoznatijim odgovorima zajednice pojavio se pokret "Mamme NoPFAS“ (Majke protiv PFAS-a). Saznanje da su tokom trudnoće i dojenja nesvjesno mogle prenijeti hemikalije na svoju djecu kod mnogih je izazvalo snažan osjećaj krivnje i nemoći. No, žene su tu zabrinutost pretvorile u organizirani otpor.

Trujete nam djecu

Razvile su takozvanu "popularnu epidemiologiju", proučavajući toksikologiju i sarađujući s nezavisnim stručnjacima kako bi se suprotstavile institucijama koje su, prema njihovom mišljenju, prekasno reagirale. Na protestima su nosile bijele majice s imenima svoje djece i izmjerenim koncentracijama PFAS-a u krvi, uz poruku: "Trujete nam djecu". Njihov se glas čuo i na nacionalnom i evropskom nivou, gdje su tražile stroža ograničenja PFAS-a u vodi i okolišu.

O toj temi govori i knjiga "Livade se neće vratiti“ (Non torneranno i prati) Alberta Peruffa, koja se bavi ekološkim i društvenim posljedicama industrijalizacije Veneta, s posebnim osvrtom na slučaj Miteni i onečišćenje PFAS-om.

Priča o Miteniju pritom još nije završena. U julu 2026. odobren je projekt sanacije bivše fabrike vrijedan 84 miliona eura. Radovi bi trebali trajati do 2034. godine, a procjenjuje se da je onečišćeno oko 83.000 kubnih metara tla.

Dodajte agroklub.ba u omiljeni Google izvor