Može li poljoprivreda proizvoditi hranu, a istovremeno obnavljati prirodu?

Zamislite nepregledna polja američkog Srednjeg zapada u kasnu jesen. U prvom planu Kevin Costner jaše na konju, dok uz ogradu stoji John Wayne iz faze Tragača i ponosno posmatra svog mladog nasljednika velikih ekrana i beskrajne redove kukuruznog strništa. Ispod njih zbijeno tlo, beživotno poput pločnika, dok se oblaci prašine dižu pod naletima vjetra.

No, ako se okrenete u suprotnom smjeru na jugozapadu Wisconsina, zakoračit ćete u New Forest Farm, mjesto koje pulsira životom. Tamo se uzdiže mlada šuma borova, kestenova i jabuka, grmovi lješnjaka, malina i ribiza privlače ptice i oprašivače, dok svinje i goveda pasu pod krošnjama. Nekadašnje polje kukuruza pretvoreno je u produktivni ekosistem i stvarni laboratorij iza knjige "Restauracijska poljoprivreda" (Restoration Agriculture) objavljene 2013., autora Marka Sheparda.

Višeslojni nasadi

Shepard u knjizi kritizira oslanjanje moderne poljoprivrede na jednogodišnje usjeve poput kukuruza, pšenice i soje. Smatra da oranje i uklanjanje trajnog vegetacijskog pokrova dugoročno pridonose eroziji, gubitku organske tvari i degradaciji tla, dok su hemijska gnojiva i fosilna goriva ubrzali taj proces.

Kao alternativu predlaže poljoprivredu obnove, odnosno sistem koji oponaša prirodne biome, ponajprije hrastovu savanu. Ideja je jednostavna - poljoprivrednik ne proizvodi samo na tlu, nego koristi i prostor iznad njega. Višeslojni nasad tako hvata više sunčeve energije od ravnog polja jednogodišnjih usjeva.

U njegovom modelu visoki sloj čine kesten i hrast, ispod njih rastu jabuke i kruške, zatim lješnjaci, a pri tlu maline, ribiz i ogrozd. Penjačice poput grožđa koriste stabla kao oslonac, dok gljive, primjerice šitake, mogu rasti na drvnom materijalu. Tako se na istoj površini proizvodi više različitih namirnica, a različiti usjevi istodobno stvaraju stanište za ptice, kukce i druge organizme.

Upravo je ta raznolikost jedna od ključnih razlika u odnosu na klasičnu monokulturu. Ako jedna kultura podbaci zbog suše, bolesti ili pada cijene, gazdinstvo ne ostaje bez cijelog prihoda. Voće, orašasti plodovi, bobičasto voće, gljive i proizvodi od životinja mogu imati različite rokove berbe i tržišta.

Upravljanje vodom

Važan dio sistema je i upravljanje vodom. Shepard koristi australski Keyline sistem P. A. Yeomansa, uz oblikovanje terena swaleovima, odnosno konturnim jarcima s nasipima. Njima se usporava otjecanje oborinske vode i omogućuje njeno zadržavanje u tlu. Keyline plug koristi se za razbijanje zbijenih slojeva i dublje prodiranje vode, zraka i korijenja.

U sistem su uključene i životinje. U sistemu koji kombinira drveće, grmlje i ispašu stoke, goveda, svinje, perad i ovce imaju različite uloge. Goveda pasu prva, svinje traže otpale plodove i larve, perad razgrće balegu i hrani se insektima, dok ovce brste neželjeno raslinje. Istovremeno gnoje tlo i pomažu u njegovoj obnovi.

Shepard ovaj pristup poredi s prirodnim kretanjem velikih krda. Životinje se ne zadržavaju stalno na istom prostoru, nego se premještaju kroz manje pregrađene površine. Nakon njih ostaje organska tvar, a pašnjak dobiva vrijeme za oporavak. Cilj nije samo proizvesti stočnu hranu, već iskoristiti ponašanje životinja kao dio upravljanja cijelim sistemom.

Jedna od zanimljivijih Shepardovih metoda je STUN, odnosno "Sheer, Total, Utter Neglect” (potpuno i krajnje zanemarivanje - op.a) . Umjesto intenzivne zaštite biljaka, sade se velike količine sadnica iz sjemena i prepuštaju prirodnoj selekciji. Preživljavaju one koje se najbolje prilagode lokalnim uvjetima, što bi dugoročno trebalo smanjiti potrebu za hemijskim tretmanima i druge troškove.

Hronika hemijske revolucije u poljoprivredi i tiha tragedija njenih nasljednika

Shepard tvrdi da takav sistem ima i ekonomsku prednost. Višegodišnji nasadi sade se jednom i mogu proizvoditi desetljećima, za razliku od jednogodišnjih kultura koje svake sezone zahtijevaju novu sjetvu i obradu. Kombinacija različitih kultura i stoke pritom širi ponudu proizvoda i smanjuje ovisnost gazdinstva o jednoj kulturi.

Godine planiranja

Ipak, takav pristup ne znači da se poljoprivrednik može jednostavno povući i pustiti prirodu da odradi posao. Potrebno je godinama planirati raspored biljaka, upravljati vodom, kontrolirati ispašu i čekati da višegodišnji nasadi dosegnu punu proizvodnost. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih je prijelaz s jednogodišnje na višegodišnju poljoprivredu zahtjevan.

Njegova je glavna poruka da poljoprivredu treba posmatrati kao stvaranje funkcionalnog ekosistema, a ne samo kao proizvodnju jednog usjeva. New Forest Farm pritom služi kao primjer kako bi nekadašnje monokulturno polje moglo postati raznolik sistem koji istovremeno proizvodi hranu, obnavlja tlo i koristi prirodne procese.

Dodajte agroklub.ba u omiljeni Google izvor