Ovih 5 vrsta invazivnog bilja na rubovima polja su hrana za pčele

Dok se iz dana u dan suočavamo s viješću o nestanku pčela i sve češćoj upotrebi pesticida u poljoprivredi, priroda nam često sama ponudi neočekivano rješenje koje se često nalazi doslovno pred našim nogama, a to su korovi i invazivne biljne vrste. Iako ih poljoprivrednici i vrtlari smatraju neprijateljima, za pčele su one često posljednja i najkvalitetnija "trpeza" puna nektara i peludi koji nisu kontaminirani kemijskim sredstvima.

Korovi kao nužni izvor hrane za pčele

Pčelari svjedoče kako su upravo rubovi polja, često bogati korovnim i invazivnim vrstama, postali ključna staništa za ove vrijedne oprašivače. Prema naučnom radu objavljenom 2020. godine, čak 72,6% biljnih vrsta na tim površinama korisno je za njih. Ovo otkriće mijenja perspektivu o korovima - oni više nisu samo smetnja, već i nužni izvor hrane.

Radi se o originalnom naučnom radu pod naslovom "The role of weeds from field margins in supporting crop pollinators" (Značaj korova s rubova polja za oprašivače) kojega potpisuju Edita Štefanić, Sanda Rašić, Biljana Panjković, Vesna Kovačević, Dinko Zima, Slavica Antunović i Ivan Štefanić, a koji navode kako je 72,6% biljnih vrsta na rubovima polja korisno za oprašivače. Područje istraživanja je bilo u Sjeveroistočnoj Hrvatskoj i pritom su analizirane 32 lokacije.

Među najvažnijim medonosnim biljkama s visokom relativnom brojnošću nalaze se upravo invazivne vrste zlatnica ili zlatošipka (Solidago gigantea), cigansko perje, sirota ili svilenica (Asclepias syriaca) i američki bagrem ili svitava (Amorpha fruticosa). Rad je dostupan za čitanje na mrežnim stranicama časopisa JCEA, a možete ga u cijelosti pronaći i putem akademskih baza podataka poput CROSBI (Hrvatska naučna bibliografija).

5 invazivnih biljnih vrsta koje privlače pčele

Iako invazivne vrste inače predstavljaju prijetnju biološkoj raznolikosti nekog okoliša, za pčele i ostale oprašivače su one često iznimno atraktivne jer ih se ne tretira pesticidima i otrovima kao ostale kultivirane visokoproduktivne poljoprivredne vrste.

Naglo zahlađenje u aprilu: Vrijeme za strpljenje i pregled pčela

Evo pet ključnih invazivnih vrsta koje pčele obožavaju:

1. Zlatošipka ili zlatnica

Ova visoka biljka žarkožutih cvatova, porijeklom iz Sjeverne Amerike, u Evropu je stigla u 19. stoljeću kao ukrasna. Danas je smatraju jednom od najagresivnijih invazivnih vrsta koja zauzima napuštene površine - njive, rubove šuma i riječne obale.

Zlatošipka je pravo "blago" kojim pčele redovno obilno pune zalihe za zimu. Istraživanja pokazuju da je zlatnica značajan izvor nektara, posebno kao rezerva koja pomaže zajednicama da prežive zimsko razdoblje. Cvate od avgusta, upravo u vrijeme kada mnoge druge biljke već završavaju svoju vegetaciju, pa je time još zanimljivija kao paša jer pruža pčelama među posljednjim ako ne i posljednji prirodan obilan obrok prije zime.

2. Amorfa ili američki bagrem

Ova grmolika biljka iz porodice mahunarki još je jedan primjer invazivne vrste koju pčele rado posjećuju. Iako tamo gdje se nalazi guši autohtonu vegetaciju duž riječnih tokova i vlažnih staništa, njeni karakteristični ljubičasti cvjetovi s istaknutim prašnicima prava su poslastica za pčele.

3. Cigansko perje ili sirota

Ova zanimljiva biljka, poznata po svojim karakterističnim mahunama ispunjenim dlačicama, ljudima je atraktivnog izgleda, a pčele je obožavaju zbog obilnog nektara koji daje.

4. Galega

Iako se u prošlosti koristila kao krmna biljka i zeleno gnojivo, galega koja se još naziva ždraljevina ili ljekoviti orlovac (Galega Officinalis), danas je prepoznata kao invazivna vrsta koja može postati ozbiljan poljoprivredni štetnik. Međutim, pčele je jednostavno obožavaju, opisana je kao "neodoljiva" za ove insekte jer često stvara velike sastojine sa stotinama cvjetova. U kopnenim se krajevima naći kao ukrasni grm oko kuća za odmor ili na stacioniranim pčelinjacima. Ne zahtijeva nikakvo znanje kod obrezivanja ili uzgoja.

5. Čičoka

U Evropi je prisutna još od 17. stoljeća, čičoka (Helianthus tuberosus) pokazuje invazivni potencijal. Naime, ona stvara guste populacije čime istiskuje autohtone vrste i smanjuje biološku raznolikost, a i najmanji djelići gomolja mogu razviti novu biljku. Ova bliska rođakinja suncokreta cvate u kasno ljeto i jesen, a njena sposobnost proizvodnje nektara i peludi je impresivna. Istraživanja pokazuju da prinos šećera može doseći 47,4 kg po hektaru, dok prinos peludi doseže i do 212,7 kg po hektaru.

Prednost necertifikiranih pašnjaka

Jedna od ključnih prednosti ovih "neželjenih" biljaka je ta što one najčešće rastu na površinama koje nisu pod intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom, dakle uz saobraćajnice, napuštene njive, rubove šuma. Upravo ih to čini sigurnim izvorom hrane za pčele.

Dok su usjevi na poljima često tretirani pesticidima, invazivne vrste i korovi na rubovima polja i šuma ostaju netaknuti hemijskim sredstvima. Osim hrane, ove površine pčelama osiguravaju i sklonište te mjesta za gniježđenje.

Poziv na promjenu perspektive

Umjesto potpunog uništavanja svakog korova i invazivne biljke, možda bismo trebali razmisliti o:

• ostavljanju pojaseva cvjetnih rubova uz polja
• odgađanju košnje do nakon cvatnje korovnih vrsta
• selektivnom suzbijanju samo najagresivnijih invazivnih vrsta, dok se one manje agresivne ostavljaju kao izvor hrane.

Pčele su nam jasno poručile što im treba. Na nama je hoćemo li ih slušati.