Na samo 1,5 hektara groblja nalazi se 5,5 miliona pčela i velika lekcija za poljoprivredu

Na prvi pogled, groblje East Lawn u Ithaci, država New York, djeluje kao mirno mjesto vječnog počinka. No ispod njegove površine, na samo 1,5 hektara, kuca srce jedne od najvećih zabilježenih kolonija samotnih, solitarnih pčela koje se gnijezde u tlu – čak 5,5 miliona jedinki.

Ovo otkriće, objavljeno u časopisu Apidologie 13. aprila 2026., radikalno mijenja način na koji poljoprivrednici, ekolozi i planeri trebaju gledati na tlo ispod svojih nogu.

Groblje kao sklonište bioraznolikosti

Sve je počelo sasvim slučajno. Rachel Fordyce, tehničarka u entomološkom laboratoriju na Cornellu, kako bi uštedjela na parkingu hodajući kroz groblje do posla, primjetila je da uz taj put ima puno pčela samica. Jednog proljetnog dana 2022. u ruke je uzela teglu i zagrabila zemlju na mjestu gdje ih je primjetila da izlaze. Bila je puna pčela. "Ima ih posvuda po groblju", rekla je svom šefu, profesoru entomologije Bryanu Danfordu. Zajedno su identificirali vrstu – Andrena regularis, poznatu i kao obična rudarska pčela.

Kako navodi izvještaj Cornell Chronicle, njihovo istraživanje pokazalo je da se u tom groblju nalazi populacija koja brojčano odgovara i više od 200 košnica medonosnih pčela, a tri je puta veća od ljudske populacije Manhattana. "Siguran sam da postoje i druge velike nakupine pčela koje još nismo identificirali, ali prema onome što je objavljeno u literaturi, ovo je jedna od najvećih", izjavio je Steve Hoge, prvi autor studije.

Profesor Danforth ističe ključnu činjenicu, a ta je da mir, izostanak pesticida i rijetko uznemiravanje tla čine groblja i inače idealnim staništima za insekte pa tako i za ove pčele samice. "Ovo istraživanje podiže vrijednost samotnih pčela koje gnijezde u tlu i pokazuje koliko su one važne kao oprašivači usjeva", smatra Danforth.

Zanimljivo je i to da su historijski podaci vezani uz te pčele otkrili da je A. regularis na groblju East Lawn prisutna još od početka 1900-ih, a samo groblje osnovano je 1878. godine.

Zašto su ove pčele ključne za poljoprivredu?

Većina poljoprivrednika dobro poznaje medonosnu pčelu (Apis mellifera), no čak 75% svih vrsta pčela su solitarne i gnijezde se upravo u tlu. Upravo takva je i Andrena regularis. Njena korisnost za poljoprivredu je višestruka.

Ova vrsta prezimljava kao odrasla jedinka, što je relativno rijetko. Zato se pojavljuje vrlo rano u proljeće, tačno u vrijeme cvatnje jabuka, drugog voća i ranog proljetnog cvijeća. Kako objašnjava Hoge: "Ova vrsta prezimljava kao odrasla jedinka, što je relativno rijetko, i to je dio razloga zašto izlaze iz zemlje tako rano u proljeće, tempirano s cvatnjom jabuka." Za poljoprivrednike to znači da su one prvi i najpouzdaniji oprašivači i prije nego temperature u aprilu porastu i izmame ostale oprašivače poput medonosnih vrsta pčela.

Jabuka je jedan od najvažnijih poljoprivrednih proizvoda države New York pa je ova pčela iznimno učinkovita u njihovu oprašivanju, ali i drugih koštičavih voćki te rano cvjetajućih samoniklih biljaka.

Za razliku od medonosnih pčela koje su izložene kolapsu košnica (CCD) i raznim bolestima, divlje samotne pčele pokazuju daleko veću otpornost na lokalne uvjete. Njihovo gniježđenje raspršeno po tlu stvara prirodni sigurnosni mehanizam – uništenje jedne nakupine ne znači i propast cijele populacije.

Saradnja s drugim vrstama i složena mreža oprašivanja

U poljoprivrednom ekosistemu, rudarska pčela ne djeluje sama. Istraživači su na istom groblju, koristeći posebne "emergence traps", male mrežaste šatorske zamke koje pokrivaju manje od četvornog metra tla, zabilježili čak 16 vrsta kukaca kao što su pčele, muhe i kornjaši. To pokazuje kako zdravo tlo koje se ne tretira pesticidima funkcionira kao bogata zajednica.

Ključni su i aspekti saradnje s drugim vrstama. Dok Andrena regularis izlazi rano u proljeće, druge vrste pčela i muha oprašuju usjeve koji cvjetaju kasnije. Time se produžuje sezona oprašivanja i osigurava pokrivenost za različite kulture (npr. lubenice, bundeve, suncokret).

Medonosne pčele često preferiraju velike monokulturne nakupine cvjetova, dok solitarne učinkovitije oprašuju rubne dijelove polja, živice i voćnjake s različitim sortama. Zajedno postižu veću ukupnu stopu oprašivanja.

Studija je otkrila i prisutnost "kukavičjih pčela" (Nomada imbricata), koje polažu jaja u gnijezda Andrene, a njihove larve ubijaju domaćina. Iako to zvuči štetno, takvi paraziti prirodno reguliraju populaciju i sprječavaju prekomjernu brojnost jedne vrste, održavajući tako stabilnost ekosistema.

"Ako ne sačuvamo mjesta gniježđenja, ako ih neko prekrije asfaltom, mogli bismo u trenu izgubiti 5,5 miliona pčela koje su važni oprašivači", upozorava profesor Danforth.

Šta sve ovo znači za poljoprivrednu praksu?

Poljoprivrednici iz ovog istraživanja mogu izvući izravne smjernice.

Prepoznajte i zaštitite "pčelinja tla", a to su pješčana, dobro drenirana, rijetko obrađivana područja na rubovima polja, livade ili čak unutar voćnjaka mogu biti dom milionima korisnih oprašivača. Izbjgavajte oranje, malčiranje ili primjenu pesticida na tim mjestima tokom proljeća (april-maj).

Kao što groblja u Evropi i Americi služe kao rezervati bioraznolikosti, tako i starije živice, neobrađivane površine, nasipi uz kanale ili čak napuštene šljunčane jame mogu imati istu ulogu.

Spas za prinose i urod? Bumbari mogu "disati" pod vodom – donosimo i savjete za njihovu zaštitu

Istraživači s Cornella pokrenuli su globalni građanski naučni projekt za prijavljivanje nalazišta ovih pčela. Poljoprivrednici mogu učestvovati i tako doprinijeti mapiranju važnih područja.

Udaljenost od Cornella do groblja iznosi samo trećinu milje. Tako bi i poljoprivrednici trebali osigurati cvjetne koridore, odnosno trake divljeg cvijeća, koji povezuju mjesta gniježđenja s poljima koja trebaju oprašivanje.

Poziv na buđenje

Otkriće od 5,5 miliona običnih rudarskih pčela u malom gradskom groblju, osim što je naučna senzacija, ujedno je praktični poziv na buđenje za cjelokupnu poljoprivredu. Jer, dok se medonosnoj pčeli često pridaje sva pažnja, zaboravljamo da ispod naših nogu, u neobrađenom tlu, često živi daleko brojnija i specijalizirana vojska oprašivača. Njihova saradnja s drugim vrstama insekata stvara otpornu mrežu koja, ako je pravilno upravljamo, može godinama osiguravati visoke prinose uz manje ulaganja u košnice.

"Mužjaci izlaze prvi i čekaju ženke kako bi imali najbolju priliku za parenje i prijenos gena", zaključuje Steve Hoge, a možda bismo i mi trebali, umjesto da žurimo s traktorima i prskalicama, prvo pričekati i pogledati šta nam to priroda nudi besplatno, a neprocjenjivo.

^{Dodatna literatura korištena za kontekst:
Hoge, S., Kueneman, J., Odanaka, K., Dobler, C., Fordyce, R., & Danforth, B. (2026.). A novel method for documenting ground-nesting bee aggregations: A case study of Andrena regularis in East Lawn Cemetery, Ithaca. Apidologie. (Objavljeno 13. aprila 2026.)}