Ukrasna biljka iz "Novog svijeta", danas sredstvo za mamurluk

U današnjoj prehrani i poljoprivrednoj proizvodnji paradajz je nezaobilazna namirnica. Plodovi se koriste svježi, u salatama, kuhani, u različitim zimskim satarašima i ostalim jelima hladnijeg dijela godine, pečeni u rerni, a sok, ljut ili slatkast, ostavljen za zimnicu nakon komplicirane pripreme, služi za sosove, preljeve, kao začin svim mogućim tjesteninama ili se pije radi zdravlja, ravno iz boce ili tetrapaka.

Inače je sredstvo za liječenje mamurluka, neizbježan nakon blagdana s jakom hranom i puno alkohola. Odnedavno se u trgovinama pojavio sušeni paradajz, koji se smatra delikatesom, kao dodatak jelima ili ukusan zalogaj sam po sebi, a i domaća gazdinstva koja već proizvode paradajz počinju ga sušiti i takav nuditi na tržištu.

Zreo plod sadrži likopen, moćan antioksidans, B i E vitamin, kalij i flavonoide, lutein i zeaksantin. Štiti organizam od glave do pete, jer, prema postojećim istraživanjima, sprječava ili ublažava razne upale i infekcije, jača kardiovaskularni sistem, snižava holesterol i krvni pritisak.

Kako izgleda, jer istraživanja još traju, sprječava štetno djelovanje duhanskog dima i ultraljubičastog zračenja, proljepšava kožu i kosu, a djeluje i na oporavak od opekotina. 

"Ljubavna jabuka"

Svoju "karijeru" u Evropi započeo je kao ukrasna biljka, donesena iz srednje i južne Amerike zajedno s opljačkanim zlatom Asteka i Inka. Navodno ga je prvi donio Cortes nakon pustošenja grada Tenochtitlana 1521. godine. (koji se danas zove Mexico City) 1521. godine. Prema drugim izvorima, još je Kolumbo 1493. godine donio iz Amerike biljku s malim žutim plodovima koje niko nije jeo jer su smatrani otrovnim.

Tek u devetnaestom stoljeću počinje se koristiti u prehrani i uzgajati, posebno na Mediteranu, a u hladnijim zemljama uspijeva u kontroliranim uvjetima toplih gredica i plastenika. U 20. stoljeću u paradajz se širi i sve više koristi, tako da se u Evropi danas uzgaja na 670 hiljada hektara. Talijani su mu davali imena "zlatna jabuka" (pomo d’oro), "ljubavna jabuka" ili "rajska jabuka”, od čega potječe ime paradajz, što je sve navodilo na klasične bajke o zlatnim jabukama i drugim čarobnim plodovima od kojih ljudi padaju u ljubavne misli.

Prema botanici, paradajz je voće, međutim, svi narodi koji su došli u kontakt s ovom biljkom, od drevnih Meksikanaca prije pojave španskih osvajača do danas, koristili su ga isključivo kao povrće. I zelen plod se koristi kao dodatak pečenju, ili se stavlja u turšiju, a postoje i države koje zeleni beru i kuhaju kao osnovu za džemove i slatkiše. 

Zahtjevna za proizvodnju

O paradajzu nema puno vjerovanja niti običaja, nesumnjivo zato što je relativno nedavno stigao na ovdašnje menije. Poljoprivrednici vjeruju u ono što pouzdano znaju: da je "zahtjevna" biljka, koja traži blagu klimu, određenu vrstu tla, dovoljno vode i to u pravo vrijeme. Države koje uzgajaju najviše paradajza proizvele su za posljednjih pola stoljeća na stotine vrsta, od svijetložutih do tamnoljubičastih pa čak i crnih. 

Posadite paradajz koji svi vole, pri tome je otporan i nezahtjevan

Na domaćem tržištu uzgaja se najmanje pedeset vrsta. Sad je potražnja za cherry paradajzom, a tu je i volovsko srce, casanova, roma, šljivar, jabučar i drugi plodovi, različitog stepena slatkoće, boje i veličine. Prije oko četrdeset godina pravi hit bio je nizozemski hibrid bonset, crvene boje, brzog sazrijevanja i vrlo ukusnih plodova, a svake godine pojavljuju se nove vrste.