Suša, pa razorna oluja. Da li je ovo nova stvarnost poljoprivrednika?

Vrele dane i noći sredinom ljeta poljoprivrednici odavno zovu "pasje vrućine" uz objašnjenje "kad se i pas sklanja u hladovinu". Izraz nije nov, koristili su ga još antički Rimljani, latinska riječ "kanikule", od "kanis", pas, i danas u upotrebi, značila je upravo to. Ipak, i po takvom vremenu, seljaštvo je radilo svoje poslove upravo kao i danas, psujući vrelinu i nastojeći da nekako sačuva usjev od posljedica previsoke temperature.

Kanikule su se tradicionalno završavale zahlađenjem, uz malo sreće, osvežavajućom kišom, u nepovoljnijem slučaju ljetnim olujama, koje su, kao i danas, mogle da zbrišu sve pred sobom. Da je nepogoda odnijela krov sa kuće ili šupe, nanijela štetu usjevima, uništila žetvu ili voćnjak, bilježeno je još u doba Bavilona i Asirskog carstva. 

Nisu proučavali oluje

Poljoprivrednici svuda i oduvijek, nisu proučavali oluje: jednostavno su ih se bojali. Pokušavali su da ih nekako spriječe, različitim postupcima. Mahali su prema oblacima dijelovima svečane odjeće, izbacivali pred kuću gvozdene predmete, so i hljeb, vikali, udarali u tiganje i ostalo metalno posuđe i pjevali obredne pjesme. Molili su se kako su najbolje znali, naročito "ognjevitim" svecima, to jest onima koji se lako uvrijede kad neko ne poštuje njihov praznik.

Prije kršćanskih svetaca, za nepogode su bila "zadužena" stara božanstva. Prema (oskudnim) bilješkama pisaca i ostalih savremenika, Slaveni su smatrali oluje kao težak fizički rad "oblačara", ogromnih stvorenja zaduženih da vuku po nebu crne oblake uz stroge primjedbe svog pretpostavljenog koga su zvali Perun Gromovnik, a koga baltički narodi i danas zovu Perkun. U ta stara vremena, poljoprivrednici su vjerovali da Perun gađa gromom nečiste zle sile. Ako usput postradaju ljudi, njihov život ili imovina, to se gledalo kao "kolateralna šteta", ne kao kazna ljudima zbog nezadovoljstva bogova.

Ljudi su naravno mogli da očajavaju i plaču zbog nesreće koja ih je zadesila, a čim nepogoda prođe, da počnu sa procjenom i otklanjanjem štete. Ukratko, protiv sile sa neba - bili su potpuno bespomoćni. Kao i danas, uglavnom, u većini slučajeva. 

Čime pokriti njivu?

Zaista, kako zaštititi imovinu i usjev od oluje? Iz godine u godinu, suše poprimaju razmjere elementarne katastrofe, a kad najzad stigne kiša, izlije se takvom snagom da je se ne bi postidjeli ni azijski monsuni. Sela proplivaju u ogromnoj količini vode, naročito gdje u blizini nema odvodnih kanala, rijeke ili potoka. Pljusak probije kroz betonsku tavanicu, drveće se polomi pred snagom vjetra ili se savija do zemlje kao u filmu.

Šta su toplotni talasi i do kada će nam vrućine testirati živce?

Postoji mogućnost da se voćnjaci pokriju mrežom koja ih donekle sačuva, ali, kako i čime pokriti njivu, posebno na većoj površini?

I ne jednom u životu, poljoprivrednik i njegova porodica vide plodove svog rada potpuno uništene. 

Antički Rimljani zvali su ovakve pojave "višom silom", pa su čak poneki carevi ili guverneri umanjivali seljacima porez, do sljedeće, povoljnije godine, žetve i berbe. 

Jer, kako god se obrnule okolnosti, poljoprivrednik na kraju plaća sve i tako je u svakoj državi, od nastanka države kao pojave u ljudskom društvu.