Sad su i Inke sumnjive: Ko je i kada napravio prvu toplu leju?

Od pojave gajenja povrća, nastala je i potreba da se povrće sačuva tokom hladnijeg dijela godine, a za to je služio trap gdje su žene skladištile povrće, mrkvu, celer, cveklu, u pijesku, tresetu ili nekoj drugoj podlozi, kako bi potrajalo do kraja zime i prvih plodova nove sezone. Ovaj način čuvanja hrane preživio je uz manje izmjene do današnjih dana, tako da se u podrumima i drugim pogodnim prostorijama poljoprivrednog domaćinstva još ponegdje nađe veliki sud napunjen pijeskom, a u njemu zazimljeno povrće za supu, čorbu i varivo.

Vremenom, kako se poljoprivreda razvijala, više nije bilo dovoljno samo da se cvekla i mrkva sačuvaju, nego i da se povrtlarske kulture proizvode cijele godine, ne samo kad im je sezona. Tako su nastale tople leje, preteče savremenih plastenika i staklenika, u kojima su vrijedni povrtlari gajili povrće za sebe i za prodaju. 

Jednostavan prostor za biljke

Na prvi pogled, topla leja je jednostavna stvar: treba napraviti prostor izolovan od hladnoće, sa providnim poklopcem koji propušta sunčevu svijetlost i omogućava povrću, cvijeću ili ljekovitom bilju da se razvija. Seljaci su se dovijali na razne načine, koristeći za izolaciju bale slame, treset, kreč, kamene blokove, cigle, već šta su imali na raspolaganju. Providan poklopac od stakla bio je nema sumnje prilično ozbiljna investicija za nekadašnja seoska domaćinstva.

Danas se za ove svrhe koristi providna plastika, ali, staklo je od kad se pojavilo predstavljalo bolji materijal, jer se ne cijepa, ne truli, providnije je i otpornije. Ovako formiran prostor za biljke se opremi zemljom i zagrije stajnjakom, svinjskim ili goveđim, kakvog već ima, i poslije nekoliko sedmica poljoprivrednik vidi plodove svog rada, rasad za baštu ili gotovo odgajeno povrće, začinsku ili ljekovitu biljku za prodaju. Tople leje zahtijevaju mnogo rada čak i u periodima kad zbog zime nema mnogo posla na njivi i okućnici, ali, isplate se, na kraći ili duži rok. 

Ko je i kada napravio prvu toplu leju?

Kroz cijelu pisanu historiju, historičari su pokazivali više interesovanja za vladare, ratove i političke skandale nego za poljoprivredne pronalaske koji su spašavali stanovništvo od gladi, tako da odgovora na ovo jednostavno pitanje nema. Rimski historičari bilježe, onako uzgred, između dva cara ili diktatora, da su seljaci pravili tople leje na Vezuvu i gajili povrće na plodnoj vulkanskoj zemlji čak i kad je padao snijeg.

Sačuvana je i jedna kineska bilješka iz 934. godine u kojoj izvjesni Čung Ji, gostioničar, s porodicom drži tople leje iza kuće, tako da uvijek ima svježe povrće u svojim jelima. Međutim, za razliku od historičara, arheolozi su nalazili strukture koje su mogle da budu samo tople leje, bukvalno svuda gdje god su zaboli ašov, od nekadašnje zemlje Inka do Grčke i od Egipta do Japana, a neke od tih leja datirane su na starost od više hiljada godina.

Kad su se prve tople leje pojavile kod nas, nije poznato, ali, prihvaćeno je i ubrzo postalo uobičajeno krajem devetnaestog vijeka. Sa svim modernizacijama u poljoprivredi, ovaj vid gajenja biljaka nije nestao, unaprijeđen je i ima gazdinstava koja su mu ostala vjerna.