Post na selu: Bez mesa se (ne)može živjeti?

U ta davna nostalgična vremena standard porodica mjerio se po količini mesa koju ukućani pojedu u toku mjeseca, a ne po visini računa koje ne mogu da plate. Tada još niko nije plasirao tezu o štetnosti mesa niti je ijedan ljekar spominjao da ishrana na bazi mesa dovodi do ove ili one bolesti.

Baš naprotiv, smatralo se da je meso jednostavno neophodno, naročito u ishrani djece. Vegetarijanci nisu bili poznati, osim što smo ponekad čitali o ljudima i cijelim narodima koji žive od voća, povrća i žitarica i mnogo se čudili takvim podacima. Meso se jelo, praznikom i radnim danom, praznikom više, radnim danom - ne mnogo manje.

Za koga nije post, a ko ne želi da posti?

Djed i baka su postili kao i mnogi ljudi njihove generacije: navika iz predratnih vremena, jednom stečena, upražnjavana je do kraja njihovih života. Sjećam se "praznog" graha, sočiva, krompira na sto načina, raznih variva i čorbica priređenih bez mesa, mlijeka i jaja, a i pored toga savršeno ukusnih, pa tako 210 dana u godini jer toliko traju ukupno svi postovi pred velike praznike, plus srijeda i petak svake sedmice. Jednom su djed i baka malo pretjerali, pokušavajući da otposte Časni post pred Božić samo na hljebu i čaju uz poneku jabuku. Oboje su se razboljeli, pa je njihov jedini zet, a moj otac morao da upotrijebi svu svoju rječitost ubjeđujući ih da pojedu nešto jače.

"Pa vi niste nikog ubili, unesrećili, niste tuđe oteli, zašto je potrebno da tako ispaštate", pitao je tata, a ovo dvoje su, poslije kraćeg razmišljanja, odlučili da poslušaju. Tata nije postio i nije volio ni razgovor o postu.

"Kakav post, kakvi bakrači, četiri ratne godine sam bio gladan!", glasio je njegov neoborivi argument (a radi se, naravno, o Drugom svjetskom ratu i djetinjstvu u planinskom kraju gdje umiranje od gladi uopće nije bilo neobično).

Al' se nekad dobro jelo!

Zato je u kući uvijek moralo da bude mesa i mesnih prerađevina, po mogućnosti - od svinjetine. Praška šunka, "čajne" kobasice, "Gavrilović" salama, viršle, "debrecine" kobasice, bile su redovne u špajzu ili frižideru, od kad smo stekli frižider. Osim mesa i salama, nije smjelo da nestane svježeg hljeba, "gauda" sira i slatkiša, naročito krempita i baklava, jer je tata volio da mnogo i dobro jede.

Cijelo pile za nedjeljni ručak otišlo bi prije večere, a šnicle od buta, za pohovanje kupovane su na kilograme. Veliki lonac pun sarmi, s redom suhih svinjskih rebara i slanine na dnu i na vrhu, koje je mama fantastično pripremala, ne bi dugo potrajao, jer je tata, uz TV program, imao običaj da pojede bar nekoliko sarmica poslije večere. Mamini pokušaji da prošvercuje neko jelo bez mesa - lak đuveč s povrćem, pohovani karfiol i tikvice, krompir, musaku od pohovanih paprika i slično - raskrinkani su i osujećeni u roku od odmah.

"Pa ne može baš svakog dana meso", pravdala se mama.

"O, može. I mora!", odgovorio bi tata.

"Mislim da smo ovakvom ishranom pojeli bar nekoliko automobila", vajkala se mama ponekad.

Do granice izdržljivosti

U svom drugom braku, međutim, tata je postio i više nego što se nadao ili što je doživio tokom svog ratnog i poratnog djetinjstva. Njegova žena, velika vjernica, insistirala je na postu do granice izdržljivosti (naravno, ne svoje). Događalo se da se u njihovom domaćinstvu tokom cijelog ljeta živi na hljebu i voću - iako su oboje imali penzije od kojih su mogli da normalno jedu. Moj otac, velik, krupan čovjek stesao se na pola svoje nekadašnje tjelesne mase, sva odjeća je landarala na njemu.

"Odlično, tako reducirati težinu, potpuno promijeniti način ishrane, i još u tim godinama, bravo, bravo", oduševljavali su se ljekari. Kad se tata razbolio i umro, nisu imali komentar.

Tekst objavljen u "Kikindskim", lokalnom glasilu, 2019. godine pod naslovom "Mrsna vremena", u rubrici "Kikindski nostalgični život" koja je izlazila od septembra 2018. do juna 2021.