Kad je napolju "gorio afsalt", a žarko ljeto izazivalo mladu populaciju da se maksimalno razgoliti na vrućini, naše nane/bake pa i mnoge majke bile su povezane maramama.
U ta davna nostalgična vremena mog djetinjstva, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, starije žene nosile su marame. Razne "konđe" i "džege" bile su uveliko izašle iz mode i mogle su da se vide još samo u muzejima, ali, marama je bila dio neophodne i nezaobilazne odjeće svake žene koja je držala do "reda" i tradicije.
I kad je napolju "gorio asfalt", a žarko ljeto izazivalo mladu populaciju da se maksimalno razgoli na vrućini, naše bake pa i mnoge majke bile su povezane maramama. Vrlo često - crnim (u Srbiji, op.ur.), jer običaj je tako nalagao. Ili bi bila dezenirana sićušnim bijelim tačkicama ili nekim drugim uzorkom. U po ljeta kao i u sred zime - žene su išle "povezane", kako se onda govorilo, u Kikindi kao i u selima.
Tako, s maramama na glavama, radile su sve poslove u kući, bašti i na njivi. Skidala se samo kad niko ne gleda, često ni pred mužem. A ispod bilo je svega: kratkih frizura, ošišanih skoro kao na glavama muškaraca, dugih pletenica ili poluduge kose koja se pričvršćuje "hornodlama" (ukosnicama) i češljevima od kravljeg roga, tek kasnije od plastike - ali, ništa od toga se nije vidjelo, osim pri rijetkim odlascima tih žena kod frizerke.
Rukavi njihovih bluza, "rekli" i džempera bili su dugi i u vrijeme najjačih vrućina, a na nogama su žene u selima nosile čarape, od nečeg što je ličilo na materijal za današnje najlon čarape, samo mnogo deblje i potpuno neprovidno. Ovakve čarape nošene su godinama i bile praktično neuništive, osim ako se zasijeku nečim oštrim ili prigore cigaretom. Kako su ovako opremljene žene podnosile vrućinu? Ko zna.
One same nisu davale izjave na tu temu čak ni kad su padale u nesvijest. Kad bi ih neko pitao zašto ne poskidaju tu toplu odjeću, odbijale su odlučno: bilo je nepristojno da se i djelić kože osim lica i šaka vidi. Kad je poznati kikindski ljekar rekao jednoj od svojih ovakvih pacijentkinja da se skine (radi pregleda), ona je odlučno odbrusila: "Ja sam svom mužu šestoro djece rodila, a nikad mi nije noge vidio!" S ovakvim stavom rasprave nije moglo da bude, a marame žene nisu htjele da skinu pred ljekarima ni u smrtnoj opasnosti.
Žuži Jelinek, omiljena modna kreatorka Josipa Broza Tita, pa dakle i cijele FNRJ, pisala je o ovom odjevnom komadu kao ostatku tradicije, ističući kako djeluje da žena koja je nosi izgleda starije ("Tajna dobro odjevene žene", izdanje od 1961. godine). Navodila je Žuži primjere Velike Britanije i Nizozemske, kuda je putovala, gdje žene, zbog promjenljivog vremena, nose marame i kako to "uopće ne djeluje ljupko niti elegantno". Kreatorka je smatrala da žena treba da je nosi samo ako učestvuje na foklornoj priredbi - i to kao izvođačica narodnih pjesama i igara, ne kao publika. Poslije je ublažila stav, pa je samo zahtijevala da žena, kad je već nosi, odabere neki vedriji ton, svjetliju boju, ne samo one zastrašujuće crne i mrke "krpe".
Mnogi važni drugovi i drugarice koji su u poratnim vremenima iz kuća bez kupatila prešli u vile s klavirima ljutili su se na svoje mame, tetke, bake i rođake koje su nosile marame i zahtijevali da prestanu. Uzalud, marama se nije dala. U životu sam vidjela, naročito na svadbama, žene koje su na sebi nosile zlatne medaljone veličine tanjirića za kolače, zlatne lance debljine lanca za bicikl i oprave od najskupljeg somota - ali, nosile su i pomenute tkanine preko glave. Da se neka žena pojavila, recimo, na pijaci nekog od sela u Banatu sa slamnim šeširom, svi bi gledali u nju kao u čudo, a da se neka hladila lepezom, kao izvjesne profesorice kikindske Gimnazije, bila bi predmet opšteg ismijavanja.
Prababu Smilju Pakaški rođ. Rešćanski pamtim s maramom i nikad bez; jednom ju je skinula preda mnom, pa sam vidjela pletenicu omotanu oko glave, kao na starim slikama, pričvršćenu sa mnogo ukosnica i još smeđu, iako je njena vlasnica imala već devedeset godina. Babe, Ljuba i Radinka, nisu ih nosile. Radinka se povinovala običaju tek poslije navršene osamdesete godine - i to su uvijek bile fine tanke - dok je Ljuba s "ondulacijom" (kosom obrađenom da bude kovrdžava) ispraćena i na svoje posljednje putovanje.
Danas je marama modni detalj, nosi ko hoće i kako hoće, moda se mijenja svake sezone. Jedino u selima žene, osobito kad rade teške i prljave poslove u poljoprivredi, i dalje je nose.
Tagovi
Autorica