Krzno - nekada pokazatelj statusa, a sada?

Kad su se prvi (imućniji) Kikinđani krznom zaštitili od hladnoće, historija ne nudi podatke. Vjerovatno se to dogodilo u toku mlađeg kamenog doba, kad je neka neimenovana prastanovnica ovih krajeva ubila svog prvog smilodona (sabljozubog tigra), odrala ga i obukla se u njegovo krzno na očaj svih prijateljica.

Stanovništvo oba pola i svih uzrasta, u svim režimima i društvenim uređenjima odijevalo se u krzno kad god je moglo sebi da priušti taj luksuz. Prema zapažanjima etnologa, krzno je bilo dio zimske narodne nošnje (svih prisutnih naroda), a uspješno preživjelo nastanak i jačanje građanske klase. Iz prve polovine XIX vijeka ostao je podatak da je krzno u Kikindu (Srbija, op.ur.) stizalo iz Rusije i Poljske, a svakako i sa bližih odredišta. Bunde i okovratnici od lisice, obične riđe i polarne srebrne bili su uobičajeni.

Astragan, krzno jaganjaca karakul ovce, podrazumijevalo se za bogate korisnike, u crnoj ili srebrnosivoj boji. Podatak da se ovo krzno dobija ubijanjem jaganjaca još u utrobi ovaca nikoga nije zanimao: ekološka svijest nije postojala ni u tragovima. Hermelin, kuna, nerc, činčila, dabar i druge male i velike životinje koje imaju tu nesreću da im je krzno privlačno ljudima također su bile na modnom repertoaru.

Miloš Crnjanski, u svojoj zbirci eseja "O Kikindi i Kikinđanima" opisuje kikindske prvake između dva velika rata kao "velike ljude, sa grdnim brkovima i grdnim šubarama".

Vrijednost ili obaveza babine bunde

Žene su također rado imale i nosile bunde i ostale odjevne predmete od krzna. Kikindska krznarska radnja "Dragin" radila je punom parom, a imala je i za koga, pošto klijentele nije manjkalo, ne samo iz Kikinde nego i iz udaljenih mjesta. Lanci zemlje, kuće i karuce prodavane su da bi se žena, snaha ili ćerka obukla u krzno, jer tako opremljena žena pokazivala je dobro imovno stanje porodice, muža ili oca. Što duža i što šira bunda - to bogatija porodica čija žena bundu nosi.

Najviše zavisti pobuđivale su naravno nove krznene stvari, premda se događalo da omiljena ćerka ili snaha dobije babinu bundu ili šubaru pa mora da je nosi do kraja života i da bude zahvalna, iako joj niti stoji niti joj se sviđa. 

Moja baba Radinka Ninčić rođ. Pakaški imala je jednu bundu iz pomenute radionice, što je dokazivala etiketa sa unutrašnje strane okovratnika, tamnoplava sa zlatnim slovima. Veoma elegantna, sa širokim ramenima, u skladu s modom vremena kad je Radinka bila mlada tek udata žena (1932.), bunda je izgledala vrhunski: tamnosmeđa, od nekog neobičnog krzna duge dlake koje se presijavalo na svjetlosti i s pripadajućom kapom i "mufom" od istog materijala.

"Muf" je, ako neko ne zna, odjevni predmet od krzna, s džepom u kome se drže i griju ruke - vrlo nepraktična stvar kad žena vuče espap s pijace ili čisti snijeg. Jedne zime poklonila mi je, sasvim nenajavljeno, bundu, kapu i muf. Zauzvrat, morala sam da obećam da ću ih nositi redovno, da ću ih, takoreći, izvoditi u šetnju te da neću dozvoliti da trunu u ormaru.

Ponosno sam počela da nosim bundu. Kakvo razočarenje: taj odjevni predmet ne samo što nije grijao po zimi, nego je na meni stajao krut kao lim i hladan kao led! Nosila sam bundu kad god sam dolazila baki u posjetu, birajući ulice kojima prolazi manje ljudi. Ni u šali joj nisam rekla da njena bunda upravo gubi dlaku, tako da je ubrzo, sva raspadnuta do neprepoznatljivosti, završila u smeću gdje je, nadam se, poslužila kao zaklon od zime nekoj mački s mačićima.

Ubico!

Doživljaj s ekološkim krznom: nađem u prodavnici "restl", sašijem okovratnik, stavim na kaput, idem ulicom i u susret prijateljica iz daleka viče "Ubico!!!". Okreću se prolaznici, gledaju neobični događaj u čudu, a ja u zemlju da propadnem. Kad mi se prijateljica približila sva zadihana, sijevajući očima od pravednog gnjeva, sručila je na mene čitavu paljbu od riječi u smislu da je taj ris ili jaguar čije krzno nosim - zaštićena vrsta, a ja sam eto kriva za njegovu smrt.

Jedva joj objasnih da je u pitanju pamučna tkanina "na metar" koja solidno imitira pravo krzno i da nikakav ris ili jaguar nije morao da strada. Kad sam napravila ogrtač od lijepog dugodlakog vještačkog krzna, pa me pitali "od čega je to krzno?" - nije mi se više dalo da objašnjavam i pravdam se. Odgovorila sam lakonski "Tibetski plavi medvjed. Zaštićena vrsta. Ubila sam ga k'o zeca."

Tekst "Krzno" objavljen je u "Kikindskim", lokalnim novinama koje su izlazile u Kikindi, u rubrici "Kikindski nostalgični život", 2. februara 2018.