Na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije: Koza šumu čuva, a Strmica krasi!

Posjeta Strmici kao ni sve u životu nije bila slučajna, mada je imala sve odlike slučajnosti, na sugestiju kolege Tomislava Mihaljevića sa kojim dijelim i strast i ljubav prema planinama dobio sam kontakt Željka Krnete i otišao da vidim njegovo stado. Već na prvu, putem telefona, akcenat i način govora odaje čovjeka rođenog podno strmih planina Orlovice i Derala.

Tromeđa je ovo Bosne, Like i Dalmacije, mjesto čuvene pjesme ojkače specifičnog stila pjevanja naroda koji je ovdje živio i živi. U podnožju Derala se nalazi Mračaj. Selo je često mračno za vrijeme zimskih mjeseci zbog visokog brdovitog terena koji ga okružuje. Ovuda je nekada prolazila dionica puta iz Dalmacije ka Bosni u vrijeme cara Klaudija, a tu se nalazi i Matasa kula koja je služila za kontrolu kretanja u vrijeme Osmanskog carstva i Mletačke Republike sve do 18. vijeka.

Balkanska koza

Nosioce prezimena Krneta susrećemo samo u Kistanjama i Strmici, koje, bez ikakve sumnje, povezuje zajedničko porijeklo što se može zaključiti na temelju činjenice da svi oni odreda slave Sv. Jovana Krstitelja. Među najpoznatijim je duhovnik, krčki jeromonah Makarije Krneta, njegovo najznačajnije ktitorsko djelo jeste zvonik postavljen unutar kompleksa manastira Krke. Na mjestu vlastitog postriga dao je uz pomoć i, svakako, saglasnost tadašnjeg arhimandrita Nikanora Bogunovića Skočića, sagraditi razmjerno monumentalno djelo čiji je neposredni izvođač bio kamenorezač Sava Papić iz Mostara.

Dogovor je da me ovaj moj Krneta sačeka uz put, kaže: "Ne skreći prema Stožištima i Tiškovcu nego produži dalje." Srećem vitalna čovjeka, crn i opaljen od sunca, 'ajde veli "prvo da mi vidiš koze, sretan sam čovjek nađoh jutros rog od srndaća", i daje mi ga kao poklon. Od srca, bolji nisam mogao dobiti!

Od koza ima svašta, tu je i šarena balkanska ili kako je mi zovemo Dinarska koza, što me posebno obradova, jer sam nedavno prisustvovao pokretanju projekta Autohtone pasmine u organizaciji instituta u Bariju. Nastala je na krševitim i škrtim terenima Velebita, Dinare, Kamešnice i Biokova, gdje se i danas najviše uzgaja. Upravo se zbog svoje žilavosti i pokretljivosti uzgaja na ovim nepristupačnim područjima. Stari joj je naziv balkanska koza. Pripada u skupinu primitivnih pasmina te ju karakterizira dobra otpornost, čvrsta konstitucija i skromnost kad je ishrana u pitanju.

"Kud ona prođe kao da si motorkom proša", kaže Željko, te se sjetih jednog svoga prijatelja koji je nudio razvoj kozarstva oko Mostara kao rješenje za vatrozaštitni pojas, naravno bio je ismijan.

Između Dinare i Šatora: Put kroz prazna sela i žive tradicije

Koza je domaća životinja koja je institucionalno i zakonom zabranjivana, posve apsurdno i nelogično uklanjana iz ambijenta gdje prirodno pripada. Domaćin zna puno o kozama, učio iz prakse i iz iskustava vrhunskih stručnjaka, kako i treba!

Zarasla ognjišta

Pričamo o svemu pomalo, životan, vitalan i zanimljiv čovjek, bavio se kaže ovčarstvom i pčelarstvom, prodao je ovce u moj rodni kraj, kad je nakon godinu dana posjetio novog vlasnika na Rostovu i kad je zazvao svoje nekadašnje stado, 'odiii mala, odi odi,' srtrkale su se ko lude oko njega, novi vlasnik nije mogao vjerovati svojim očima kad je to doživio.

Kad ih je prodao tugovali su i psi sa njima i čuvena kučka Bura iz Livna, od koje ni za opkladu iz tora ni najvještiji ne bi uspijevali iznijeti janje. Držao je i pčele ovaj vrijedni domaćin, sad je kozarstvo njegova strast. U dvorištu ima i srnu, koju je pronašao dok je još bila mala, skupila se jadna bespomoćna i pomirena sa sudbinom, iša sam nekad i u lov, sad ne bih mogao nema tih para.

Tu je gdje je, on i baba, okolo mnoga zarasla ognjišta koja su zapasali poskoci i druge zvijeri. Pozdravljamo se sa obećanjem da ćemo se opet sresti, po povratku gledam kako gori požar pod Risovcem i Dinarom, u Peuljama skrećem i idem put Šatora i jezera, gore u prekrasnom ambijentu Šatorskog jezera planduju mnogi posjetitelji, strani i domaći.

Lijepi i zapušteni motel Runolist ostavljen na milost i nemilost zubu vremena, okolo vreće sa smećem, na dušu onome ko ga ostavi iza sebe, ispada bolje da i nije dolazio. Pričam dan kasnije sa prijateljem iz Austrije koji mi kaže: "doći podno Alpa, mukte razapeti šator, dovesti kamper gdje ti se ćefne, još se i kupati u nekom od jezera, a da to nisi platio, poškaklji me da se nasmijem." Nasmijao bih se, ali bih nekad radije zaplakao!

^{*Naslovna fotografija: Tomislav Mihaljević/Dubravko Pocrnja}

Dodajte agroklub.ba u omiljeni Google izvor