Između Dinare i Šatora: Put kroz prazna sela i žive tradicije

"Kada čovjek provodi vrijeme sam u planinama, gdje je zrak razrijeđen i čist, a tlo hladno i oštro, postoji čežnja da i sebe usavrši na isti način: tanak, čist, hladan i oštar. A ovaj perfekcionizam procjenjivanje sebe u odnosu na grandioznost planina može povratak u niže predjele i život sa drugima učiniti teškim. Isto tako može i pothraniti želju za asketskim idealom." Citat je ovo iz knjige "Planinarenje sa Ničeom" (Hiking with Nietzsche: On Becoming Who You Are), američkog filozofa John Kaag.

S tim mislima, prema Šatoru krećem iz Mostara grada, baš poput onoga oblaka iz pjesme koji odmara podno ove planine. Šator je dobio ime zbog svog piramidalnog oblika, a i zbog bjeline krečnjačkih stijena. Dan prije kretao sam se podno Dinare prema Livnu, brojeći sva prazna sela i zaseoke.

Ovdje sam izbio preko Vagana i Rora gdje sam od starog domaćina čuo da je ovdje najbolja paša za med. Selo PopovićI, sada su prazni, kažu da je dio porodice Popović iz ovog kraja u 17. vijeku odselio na dalmatinsko područje gdje su također utemeljili istoimeno selo.

Gdje god kreneš Travničani

Ovdje zatekoh Travničane iz sela Dub, odnosno jednu mlađu ženu koja nas je ugostila i ponudila sirom, 'nikad se gledali nijesmo' rekli bi Crnogorci, međutim ni jednog trenutka u tim očima ne možete vidjeti strah. Kako i biste, kaže mi jedan pastir, te su žene po par dana u planini same!

Na pitanje ima li divljih zvijeri, odgovara kako je "nedavno muž vuku iz ralja oteo ovcu, poskoka ima svukuda, al opet tu sam ja da uletim ako zatreba", što samo po sebi dovoljno govori o prirodi ovih nomada. Njihova tradicija je stara stotinama godina, u ove krajeve poslije rata su došli preko Hrbina i Slovina.

Travničane susrećem i u Malkočevcima, domaćin mi priča kako je preživio napad medvjeda na Kusom brdu, spasili ga, kaže, kerovi od razjarene zvijeri. "Od straha sam zanijemio", dodaje.

Ovakve scene većina ljudi može samo da zamisli ili vidi na filmu, pomislih dok slušam ovoga čovjeka, koji kao da je došao iz romana Michaela Punkea.

Podno Stržnja kod Šujice ista priča, novo stado i stara dilema, koja je Pramenka najbolja, vlasnik veoma stručno i elokventno objašnjava svoj stav dokazan dugogodišnjim iskustvom bavljenja ovčarstvom.

Kad čeljad nije bijesna, ni Zijemlja nisu tijesna: Gdje su konačili šverceri i žandari?

"Miran sam što se vuka tiče, dok su krave na kupreškoj visoravni na paši, čim ih vlasnici povuku u staje eto ga ovamo." Njegov pastir je zadovoljan, samo kaže "ubi samoća, gora je od bilo čega, nemaš živa čovjeka da sa njim izmijeniš koju riječ."

U selu Zvirnjači sam našao vlasnika i rođaka sa babine strane čuvene Pramenke, zvane Graša, imao sam čast da pričam sa njegovom majkom koja se živo sjeća starih vremena kada bi ljudi znali vlastitu djecu davati u najam drugima da čuvaju ovce i po 20 godina! Nastavljam dalje prema Ošljaru okićenom božurima da uživam u prizorima krava koje pasu podno Tušnice. Nedavno su došle ovdje iz Like. Imaju rodovnike zemlje iz koje su uvezene, BiH rodovnik ćemo još priičekati jer na moje upite nadležni iz ministarstva uporno ne odgovaraju. Ne shvaćaju još izgleda da im je to posao!

Obzino ga vuk

Sljedeći dan put me nosi prema Zavelimu i Močilima, slušajući ljude koji se bave ovim poslom i njihove teškoće padne mi na pamet jedna krilatica iz ovoga kraja 'obzino ga vuk'. Jednostavno ostanete bez teksta!

Na ovim našim planinama puno je nekad više bilo blaga, ima ga i sada, no jedno je ostala nepromjenjiva konstanta stočarskog i nomadskog bitisanja, težak je to život, ispunjen strahom i neizvjesnošću.

Vijekovi su oblikovali kulturu i gospodarstvo dinarskog krša, surovi uslovi zahtjevali su savršeno poznavanje klime, izvora vode i trava. Ovakav način života i ispaše održao je biološku raznolikost planinskih pašnjaka, te spriječio zarastanje krških površina.

Danas kad je ovakav vid bavljenja sočarstvom napušten ili sveden na minimum zbog depopulacije ruralnih dinarskih područja i modernizacije poljoprivredne proizvodnje, ostao je samo dubok trag u krajobrazu i etnografiji ovih naših malenih mjesta.