Mijenjati svijest: Ženama na selu je težak put do uspjeha - razumite to!

Danas je 15. oktobar - Međunarodni dan seoskih žena. Ovaj praznik ustanovile su 2008. godine Ujedinjene nacije, s namjerom da "ukažu na ključnu ulogu i doprinos žena za unapređenje poljoprivrede i ruralnog razvoja, doprinos prehrambenom suverenitetu i iskorjenjivanju siromaštva u seoskim sredinama". Seoske žene čine četvrtinu svjetske populacije, gaje i prerađuju skoro svu dostupnu hranu na tržištu noseći ogromnu odgovornost za obezbjeđenje hrane.  

Nepoželjan gost postaje kad prospe kafu na milje: Ručni rad je demode?

Na raznim manifestacijama stvaralaštva žena vide se predmeti iz narodne radinosti, jela i kolači kakve su jeli naši preci, "baš kao iz bakine kuhinje", a obavezno i narodne nošnje kraja u kome se događaj odigrava. Mediji tako često šalju sliku da je žena u selu prvenstveno čuvarica tradicije, što se postiže intervjuisanjem najstarijih stanovnica, koje pričaju o svojoj mladosti, teškom poslu i siromaštvu, kritikujući mlade žene koje neće da ostanu u selu.

Analiza, a ne senzacija!

Ako je tema manje svečana, na primjer, porodično nasilje u ruralnim sredinama, opet mnogi mediji, pa čak i najtiražniji, radije pribjegavaju senzaciji nego analizi. Naslov "nezapamćen zločin potresao mirno selo" sugeriše da je novinar izgubio pamćenje ili je mediju uništena cijela arhiva, inače bi mogao da provjeri u dokumentaciji da se sličan zločin (kao po obrascu) desio u istom ili susjednom selu, prije samo dvije ili tri godine. Slijedi ispitivanje cijelog komšiluka, a komšiluk, naravno, zna i da je on "bio ljubomoran", "volio da popije", "imao tešku ruku i nezgodnu narav", a ona, eto, "lijepo izgledala" i "desilo se šta se desilo".

Ne samo što komšiluk, poznanici, kasirka u jedinoj prodavnici, poštar i željezničar nisu relevantni svjedoci nasilja o kome su "svi sve znali", a nisu ni vidjeli ni prijavili, nego medij ovakvim postupkom šalje poruku da je nasilje nešto uobičajeno, "eto, dešava se" i nema načina da se spriječi ili zaustavi čak i kad je žena u više navrata prijavljivala nadležnim institucijama. Priče o našim pretkinjama koje su se porađale na njivi pa nastavljale da kopaju takođe se prečesto nalaze u ovdašnjim novinama, kao izraz divljenja onim nekadašnjim, "pravim, narodnim" ženama, po ugledu na "Petrijin venac".

Novinar, pa i poneka novinarka, oduševljava se ženama sa sela koje u životu nisu bile kod ljekara, a rodile su dovoljno djece da se formira grupa u vrtiću. Rijetko se pominje da su te žene vrlo često umirale od posljedica loše ili nikakve poslijeporođajne njege i raznih vradžbina svojih svekrva ili "iskusnih žena" iz sela. 

Socijalno isključene?

Ipak se mediji najgore snalaze kad prave razgovor sa ženom poljoprivrednicom koja je uspjela - vlasnica je uspješnog gazdinstva, osnovala je mljekaru, proizvodi artikal za koji se tržište otima, osvojila zlatne medalje na nekom sajmu. Ovdje od komplimenata uspješnoj ženi uopšte ne može da se vidi težak put koji je prošla dok nije stigla do uspjeha. Ne vidi se nepovjerenje, finansijske prepreke, cjelodnevni i cjeloživotni rad, problemi sa saradnicima, ponekad i sa članovima porodice.

Ne pominje se da su stalno zauzetu ženu čak i najbolje prijateljice prestale da pozivaju na slavlja i okupljanja. Vidi se samo uspjeh, pa se stvara slika da je uspješna preduzetnica "imala sreće" i da je "išlo glatko" jer "sve se može kad se hoće". Ovaj obrazac izvještavanja o ženama u selu može da se mijenja - edukacijom novinara ali i stanovništva sela koje ima puno pravo da priča o svojim problemima, ne samo o proslavama i običajima.