Između udice i mita: Šaran duži od metra, som od sto kila

Prve ribolovačke priče nastale su u doba kad je ljudski rod izmislio dvije važne stvari: udicu i govor. Od tada tradicija pripovijedanja o događajima u ribolovu raste, postajući u međuvremenu specifičan pripovjedački žanr. Voda je ipak drugi element, ponekad tako hladan i strašan, naročito kad se uzme u obzir da su preci današnjih ribolovaca bili uglavnom neplivači. Nikad se ne zna šta se krije ni u bistrom brzaku, a kamoli u dubokim mutnim rijekama, jezerima i barama.

Zato je omiljena i najčešća ribolovačka priča ona o ribi koja nije ulovljena ni uz sav trud i muku, nego je pobjegla ostavljajući za sobom uništene udice, štapove i mreže. Nikad to nije sićušna štuka ili malena deverika, uvijek mora da bude šaran duži od metra ili som teži od sto kilograma koji nestaje u dubinama nakon što je najprije najstrašnije namučio ribolovca. Ta potreba za pravim trofejom, za najvećom ili najrjeđom ribom, u samoj je suštini ribolovačke strasti: čovjek želi da ulovi ono što će sve zadiviti.

Legende i zlatna ribica

Za dunavske morune pričalo se da mogu da narastu kao prava čudovišta, a povremeni izlov zaista velikog primjerka samo je dodavao začin u legendu koja se čuje po ribljim pijacama i kafanama u blizini ribarskih naselja. Tek izgradnjom hidroelektrane Đerdap, kad je morunama presječen dotadašnji put kojim su putovale da bi se razmnožavale, prestale su i priče o dunavskim čudovištima.

Kečige u vodama oko Apatina također su u ribolovačkim pričama dostizale neviđene razmjere, naročito od kad je ova vrsta zakonom zaštićena i lov zabranjen. Kečiga je živi fosil, preživjela je sva moguća ledena i sušna doba, pa će i zabrana lova svakako uticati da se ova vrsta oporavi i dostigne nekadašnje razmjere, veće od čovjeka, ako je vjerovati ribolovcima.

O zlatnoj ribici koja ispunjava želje u ovim krajevima nema mnogo priča - to jest, niko ne tvrdi da ju je sreo ili sa njom razgovarao - ali zato ima viceva na stotine. Upecala, tako, zločesta djevojčica zlatnu ribicu, a ribica kaže: "Obično ispunjavam tri želje, ali, pošto si zločesta djevojčica, imaš pravo na samo jednu želju". "Crkni", odgovori zločesta djevojčica, koliko za ilustraciju da zlatna ribica ne bi imala previše šansi.

Tisa opasnija od Dunava?

Druga vrsta priča odnosi se na razna čudna bića koja obitavaju u vodi, a nisu ribe. To su najčešće mitološka stvorenja o kojima ribolovci pričaju tako ozbiljno kao da su ih sreli u stvarnosti. U nekim dijelovima Velike Morave živio je, a možda i danas živi, vodeni bik, praveći strašnu buku kad se tope snjegovi. Priča je, nema sumnje, stara, iz vremena kad ljudi nisu poznavali ćudi i promjene velike rijeke.

U barama i jezerima često živi krilati konj, koji izlazi iz vode da malo trči po suhom tlu, obično u noćima kad je jasna mjesečina, baš kao Pegaz iz grčke mitologije ili Jabučilo iz narodne pjesme. U Dunavu, osim moruna, žive vodene vile i susret sa njima obično je smrtonosan za ribolovca. U svim pričama na ovu temu ljudi se dave ne zato što ne znaju da plivaju, nego zato što su ih vile odnijele u svoje podvodne stanove. Zanimljiva je u tom pogledu Tisa, koju bije glas da je opasnija od Dunava, jer u njoj takođe žive vodeni duhovi koje niko nije vidio niti opisao, ali strah od njih sprječava ljude da mnogo pričaju o njima.

Duh vode će, tvrdili su ribolovci, ponuditi čovjeku nagodbu: da može da upeca kad i koliko hoće, samo što mu ribe same ne uskaču u torbu, ali, zauzvrat, taj ribolovac će jednog dana morati da se udavi u vodi. Najčudnije je što su neki ribolovci, prema lokalnim legendama, prihvatili nagodbu, nastojeći, s promjenljivim uspjehom, da kasnije nekako izvrdaju svoj dio pogodbe, obično tako što bi se u crkvi pokajali i upalili veliku svijeću da se spase od nečiste sile.

Drugi nisu bili te sreće, pa su savremenici pričali da ih je "Tisa uzela" što je samo dodavalo nov sloj u sav horor i folklor. Bilo je i slučajeva da državne vlasti, koja god država bila u pitanju, kažnjavaju ovakve priče tretirajući ih kao pronošenje neprovjerenih glasina.

Provjerljive priče

Svejedno, ribolovačke priče opstaju i pričaju se uz vodu, uz logorsku vatru i prilikom svakog okupljanja blizu mjesta gdje ljudi pecaju nadajući se da će baš oni uhvatiti pravi trofej.

Plavoperajna tuna prodana za rekordnih 2,8 miliona eura na aukciji u Tokiju

I, najzad, postoje i one provjerljive ribolovačke priče, one o susretu sa stvarnom životinjom ili osobom. Susretali su tako ribolovci blizu vode velikog psa, jazavca, odbjeglo goveče, komšiju koji je izašao da puši jer mu žena zabranjuje cigarete u kući, prijatelja ili protivnika, razbojnika ili švercera. Nema ozbiljnog ribolovca koji nije sreo i "iznenadio" par koji se povukao u prirodu radi ljubavnih aktivnosti.

Obavezno je u tom paru bar jedna ličnost opštepoznata u sredini gdje se priča širi, a da se proširi što dalje, pobrinut će se već svi koji su je čuli. Jer, priči su potrebni slušaoci bar koliko i pripovjedač.