Gorak život, težak svakidašnji rad, svakojake nevolje, sve je to moglo da bude povod za pravu žestoku psovku.
Da li ljudi u selu više psuju od onih u gradu? Nekada su etnolozi sasvim ozbiljno smatrali da su seljaci poprimili ružnu naviku psovanja od građana, zato se i kaže "psuje kao kočijaš" (jer kočijaši su radili u gradovima).
Vuk Karadžić i njegovi sljedbenici bili su spremni da se zakunu kako je u njihovo vrijeme bilo čestitih poljoprivrednika koji u životu nisu opsovali, smatrajući da su takve riječi i izrazi pravi i veliki grijeh.
Gorak život, težak svakidašnji rad, svakojake nevolje, sve je to moglo da bude povod za pravu oštru psovku u redovima seljaštva. Psovalo se - sve, do najbližih srodnika i svega što je čovjeku najpreče. Maštovitost u izmišljanju "onih riječi" i njihovih kombinacija zadivljuje čak i stručnjake.
Psovke, ako je vjerovati lingvistima, spadaju u "srž" jezika, to jest u kategoriju najstarijih riječi koje se najsporije mijenjaju. Ako poljoprivrednici prije dva vijeka nisu imali izraz "mobilni telefon", jer nije ni bilo mobilnih telefona, riječi koje znače psovku imali su u izobilju, kao i danas, a te riječi nisu promijenile značenje do danas. S obzirom na to da su postojale, te riječi su nesumnjivo i korištene, uz manje ili veće društvene sankcije.
Prema legendi iz davnih vremena, sama carica Marija Terezija (1717. - 1780.) smatrala je psovku jednim od temelja zločina i svakog nasilja, jer je jednom kao mlada vladarka krenula "među narod", na neki sajam, obučena kao mljekarica i tom prilikom vidjela i čula žestoku svađu između dvojice poljoprivrednika. Psovke su se nizale sve gore i strašnije, pa su na kraju jednog od učesnika odveli u zatvor, a drugog odnijeli kod ljekara sa britvom zabodenom među rebra.
Zato se Habsburška monarhija, kasnije Austrougarska, borila protiv psovki konkretnim mjerama - kaznama. Na taj način, smatralo se, ubijaju se dvije muhe: em se narod odučava od ružne i štetne navike, em se budžet puni novcem od naplaćenih kazni.
Osmansko carstvo također je kažnjavalo psovke i razne uvrede, naročito prilikom javnih skupova i raznih proslava i naročito ako bi dovelo do tuče i nemira.
Upravo zbog zabrane psovanja, nastala je čitava kategorija izraza koji zamjenjuju psovku, a ipak saopštavaju šta je na duši onom ko ih izgovara. Kaže se "ideš u peršun" umjesto prave psovke - ili "ideš u tri lijepe šargarepe", "u dedin prusluk" (prsluk), "u vražju mater", "u tri sitna konca", "u podrum, da vidiš da li sam tamo" i slično.
Danas se praksa ovakvih "ublaženih" psovki posmatra kao nešto smiješno, iako nije: Sonja Bajandićeva Jovanović u knjizi "Teraj kera lutko moja bela" navodi da izraz "u peršun" uopšte nije prijateljski, pošto se peršun koristio kao sredstvo za ilegalni abortus. Dakle, reći nekom da "ide u peršun" značilo bi "bolje da se nisi ni rodio", a moguće je da slično samo nepoznato značenje imaju i drugi slični više i manje zaboravljeni izrazi koji nisu psovke, a kao da jesu.
Tagovi
Autorica
