Šta se na selu valja, ne valja, a u čemu ima nešto?

Pravoslavni sveštenik Predrag Popović, čije su objave veoma posjećene na društvenim mrežama, u jednoj od njih ističe da se "sve u našem narodu objašnjava sa tri dogme - valja se, ne valja se i ima nešto. 'Babologija' je jača od teologije!"

Običaji koji se zadržavaju najduže i mijenjaju najsporije

Ovo važi naravno i za poljoprivrednike, kod kojih se, poznato je iz etnologije, običaji zadržavaju najduže i mijenjaju najsporije.

Šta ova tri zvučna izraza uopšte znače u praksi?

"Valja se" ujutro, prije jela i kafe, popiti rakijicu na prazan stomak, reći će prosječan stanovnik sela (i grada). Valja se posjetiti bolesnika, udijeliti prosjaku, opsovati malom djetetu majku (da bolje napreduje), dočekati gosta, a sa sahrane se obavezno vratiti drugim putem. Valja se gostu prilikom ispraćaja dati da ponese "pozdrave" svojoj porodici, obično namirnice, nekad u količini da jedva vuče.

Valja se ubaciti novčić u izvor iz koga smo se napili vode. I još se nikad ne kaže "ovako moraš da radiš, zbog toga i toga", samo valja se. Sve je ovo u redu, sa izuzetkom psovke, ali - zašto se valja i zašto baš ovako? Nema odgovora, to jest osoba ne umije da objasni, osim ako se baš raspriča, pa kaže "tako se oduvijek radilo u našoj kući, dakle, valja se". U prijevodu: tako su radili naši preci, a ko smo mi da mijenjamo običaj. Etnolozi bi imali objašnjenje i za običajnu praksu i za ovakav odgovor, ali, njih slabo ko pita. 

"Ne valja se" sadrži još više zabrana koje također niko (osim već pominjanih etnologa) ne umije da objasni. Ne valja se pripriječiti put svadbenoj koloni niti povorci koja ide na sahranu, nositi odjeću preostalu od umrle osobe, pokloniti mladencima pribor za jelo, zviždati u kući, odbiti trudnici hranu koju zaželi, svejedno koja namirnica je u pitanju, tući djecu metlom (može nekim drugim predmetom), namjerno stati psu ili mački na rep ili krupnoj stoci davati ljudska imena.

Ko se drzne da pita zašto?

Može se poljoprivrednik naći u iskušenju da volu da ime neomiljenog političara ili kravi ime svoje bivše žene, ali ne valja se nikako da to radi. Također u poljoprivrednim (a i mnogim drugim) domaćinstvima ne valja se šiti utorkom, prati petkom, a osobito je strašno uključiti veš mašinu nedjeljom ili na dane obilježene crvenim slovom u crkvenom kalendaru. Zašto baš ne valja da radi veš mašina kad električni štednjak, frižider, zamrzivač, bojler ili televizor uredno rade? Da neće struja opet da poskupi? Onom ko se drzne da pita "zašto" obično se odgovara jezivim pričama o ženama koje su šile utorkom, prale petkom i uključivale veš mašinu, pa im se desila grozna nesreća, bolest ili smrtni slučaj.

Ne valja se ni sipati mlijeko, vodu, kafu, šta god, "preko ruke" nego treba "iz ruke", što niko ne umije ni da pokaže, a kamoli da opiše, tako da ova zabrana služi isključivo za maltretiranje snahe, jer, kako god da je sipala, nije dobro sipala.  

Kod "ima nešto" tek nastaje zbrka. Šta god da kažete o religiji, svejedno kojoj, o snovima, zagrobnom životu, magiji, pozitivnom mišljenju, o pojavama duhova, vila, drekavaca i drugih bića iz folklora, poljoprivrednik će reći ima nešto ili ima tu nešto. U najstrašnijem pijanstvu ne bi htio da kaže "vjerujem u ovo" ili "koješta, ne vjerujem", da li se slaže ili ne slaže s temom, samo - ima nešto.

Bez opisa i imena

U pitanju je starodrevni ali i danas potpuno aktuelni strah od nevidljivih sila koje upravljaju životima i okolnostima i mogu svakako da se uvrijede i osvete onom koji je mnogo pričao, zato on, da otjera zlu sreću, kaže "ima nešto", gledajući da nekako promijeni predmet razgovora. Još su etnolozi devetnaestog vijeka zapisali da seljaci nemaju previše znanja o religiji (svojoj ili tuđoj) niti se previše raspituju da saznaju, osim ako bi pitali sveštenika kako da izvedu neki od običaja te da li je pravilno onako kako već rade ili treba da postupaju drugačije, tražeći pritom samo konkretna uputstva, nikako zalaženje u dogmu ili teoriju.

U doba opšte nepismenosti, imućniji paor koji je zaista pročitao bilo koju vjersku knjigu bio je prava rijetkost, a ako bi mu još palo na um da citira izreke iz Svetog Pisma, bio bi ismijavan, razumljivo ne "u lice" nego samo iza leđa i ostali seljaci su ga podrugljivo zvali bogomoljcem. "Ima nešto", dakle, čega se današnji poljoprivrednik plaši baš kao i njegovi preci i većina ljudi, uostalom. To "nešto" niko ne umije da opiše niti imenuje, a svakako je mnogo opasno čim izaziva toliku nelagodu.  

Etnolozi bi i ovdje imali objašnjenje, ali - znate već. A i etnološke knjige su mnogo obimne, pa pogledajte samo koliko su napisali Veselin Čajkanović, Tihomir Đorđević, Sima Trojanović, Vuk Karadžić i drugi, ko će to da čita.