Imela: Praznični ukras koji skriva opasnost za ljude i stabla

Imela kao simbol Božića sve se češće koristi i na našim prostorima. U Engleskoj, odakle potječe ovaj običaj, simbolizira biljku koja izrasta iz raja (raste na stablima, nema korijenje), vjeruje se da donosi blagostanje u dom koji je njome ukrašen, a najpoznatiji običaj je ljubljenje ispod grančice što donosi sreću. U dom unosi toplu atmosferu, dašak svježine i živosti što nedostaje u zimskim mjesecima. 

Blagdani imaju i svoje (božićne) biljke!

Poluparazit koji od domaćina uzima vodu i minerale

Bijela imela je zimzeleni grm koji živi obično na vrhu grana bjelogoričnih stabala - na topoli, hrastu, lipi, brezi, jasenu, vrbi, jabuci, kruški ili oskoruši. Imela je poluparazit jer si hranu proizvodi sama pomoću fotosinteze, a od domaćina uzima vodu i u njoj otopljene mineralne tvari pa njen kemijski sastav ovisi o vrsti drveta na kojem živi. Grm imele okruglastog je oblika s viličasto raspoređenim granama, listovi su žutozelene do tamnozelene boje, kožasti, bez peteljke, a na izbojcima ostaju i tijekom zime.

Cvate od februara do aprila, a cvjetovi su joj sitni i žućkasto zeleni. Plodovi u obliku bobica, bijelo – prozirne boje dozrijevaju u prosincu. U plodovima su 1-3 sjemenke, obavijene sluzavom masom koja omogućuje da sjeme ostane svježe i nakon dugotrajne suše. Sjemenke imele ne mogu klijati na tlu ni u vodi, a ljepljiv ovoj im olakšava da se pričvrste za stablo i počnu klijati na njemu. Za rasprostranjivanje imele su zaslužne i ptice.

Može li imela uništiti stablo?

Kao što je ranije rečeno, imela je poluparazit što znači da ovisi o biljci domaćinu. Sama si stvara hranu, ali uzimanje vode i minerala može oslabiti ili čak ubiti stablo domaćina.  Zdravo stablo neće biti u opasnosti osim kada je pri kraju svog životnog vijeka ili u vrijeme suše. Tada postoji opasnost propadanja cijelog stabla. Busanje imelinih velikih zelenih busena čini drvo osjetljivim na vjetar i guši krošnju. Da biste osigurali svoje stablo od imele, potrebno je u zimsko doba orezati grane koje su zaražene.

Otrovnost imele

Najvažniji aktivni sastojci imele su viskotoksini, lektini, flavonski i flavonolni glikozidi, amini (tiramin, histamin, kolin, acetilkolin), lignani i alkaloidi. Viskotoksini i lektini su otrovne tvari, sadrži ih cijela biljka, a najviše ih ima u plodovima. Mogu uzrokovati napadaje ili smrt prilikom gutanja, a posebno su otrovne za djecu i kućne ljubimce. Tako da u ovo božićno vrijeme treba biti oprezan s ukrasima od imele.

Spomenute tvari u malim količinama jačaju imunitet i imaju snažno ljekovito djelovanje. U narodnoj medicini najčešće se koristi imela s jabuke jer je lako dostupna.

Ljekovitost imele

Imela se u narodnoj medicini koristi kao lijek za srce i krvotok. Regulira krvni tlak, pospješava cirkulaciju i sprječava ovapnjenje krvnih žila te joj se pripisuje smanjenje rizika od moždanog udara. Navodno poboljšava izmjenu tvari u organizmu, pojačava rad žlijezda probavnog trakta i normalizira izlučivanje žuči.

U receptima o biljnim pripravcima se navodi kako pomaže kod dijabetesa, ali i reumatizma, gihta, artritisa i bolesti središnjeg živčanog sustava te padavice. Imela se preporuča i kod poremećenog hormonalnog sustava, osobito u klimakteriju. Dok se pripravci imele, prema narodnoj medicini, nikada ne koriste kod kroničnih zaraznih bolesti (npr. tuberkuloze) ili kod alergija.