Pejzažna arhitektura je djelo čovjeka i tek djelimično prirode. Oblikovanje dvorišta nikada nije slučajno i nevažno. U dvorištima na našim prostorima dominira etno stil. Želite li eksperimentirati i da li je to moguće kod nas? Je li poželjno unijeti u dvorišta elemente renesansnih ili baroknih vrtova?
Umjetnost uređenja dvorišta i vrtova datira još iz predbiblijskih vremena. Gotovo sve starovjekovne civilizacije imale su svoj stil uređenja. Tada su oni imali mitsku ili religijsku simboliku, a vremenom oblikovanje prostora dobilo je umjetničku, intelektualnu i estetsku normu. Dvorišta su kod nas nekada bila mala i skučena, ali danas viđamo sve prostranija. Kako osmisliti taj prostor i koju simboliku i smisao dati dvorištu? Možda bi povijest mogla pružiti odgovor.
Kroz povijest su se stilovi uređenja mijenjali. Vrtovi Mezopotamije nastali su, vjerovali ili ne, upotrebom sistema za navodnjavanje, a osnovna inspiracija bio je biblijski vrt Eden, koji je simbolizirao četiri rijeke, a vodeni kanali u sebi sadržavali su sve plodove zemlje.
Babilonski viseći vrtovi bili su smješteni uz obalu Eufrata i proglašeni su jednim od sedam čuda antičkoga svijeta. Voda na terase se oko 760. godine prije nove ere dopremala hidrauličkim spravama, a ovaj vrt izgrađen je za asirsku kraljicu Semiramidu. U Staroj Grčkoj vrtovi su površine zasađene voćkama oko kuće. A u Starom Rimu prvi put se pojavljuje topiarij - oblikovanje stabala i grmlja orezivanjem u geometrijske oblike. Najviše je bilo šimšira, mirte, crnike, čempresa i lovora. Tada se prvi put u oblikovanju upotrebljavaju vodena ogledala, kanali, tremovi, pergole.
U doba renesanse vrtovi su bili većih dimenzija, složeniji, sa geometrijski podijeljenim parterima. Labirinti, paviljoni, fontane, umjetne pećine i rezano zelenilo služili su za uživanje plemstva. Odisali su širim stazama, stepenicama i terasama i imali su vodu u svim oblicima: elegantne kaskade, vodoskoci, bazeni. Tada se prvi put zanemaruju prirodni oblici i na taj se način iskazivala prevlast nad prirodom.
Početkom 17. stoljeća počinje barok i novi stil uređenja. Barokni vrtovi predstavljaju moć i bogatstvo. Za razliku od renesansnih koji odišu ravnotežom i smirenošću, barokni unose nemir, stvaraju iluziju u kome dominira žudnja za društvenim prestižom. Kao i renesansni, sadrže vodu, terase, kaskade, stepeništa, ali u znatno bogatijoj verziji. Najljepšim baroknim vrtom smatra se onaj u Versaju.
Na našim prostorima uglavnom su se kopirala rješenja iz drugih krajeva u zavisnosti od trendova. Danas je sve dozvoljeno, te nema razloga da svatko u svom dvorištu ne napravi svoju simboliku. Uređenje se prilagođava obliku, raspoloživoj površini, budžetu. Dvorišta su uglavnom jednostavnih linija i staza, bez mnogo odstupanja u oblicima, a etno detalji su jedni od najzastupljenijih. Psiholozi bi to protumačili kao čvrstu vezu i nostalgiju za tradicijom. Ali i etno-stil uređenja može podjednako da bude zanimljiv, kao i barokni ili renesansi.
Tagovi
Autorica
